Lepa Brena i Jovana Marković-Vidaković: Sve što nismo znale jedna o drugoj…

Fahreta Živojinović – Lepa Brena i Jovana Marković-Vidaković prijateljice su već nekoliko godina. Iako ih je povezao posao, životni put im je pokazao drugi smjer. Danas su ponosne na svoje bezinteresno prijateljstvo – koje je puno ljubavi, razumijevanja, uzajamne podrške… Ove dvije dame sudjelovale su u unakrsnom intervjuu gdje su jedna drugoj postavljale zanimljiva pitanja

Priredila: Indira Delić

 Jovana pita Brenu

Ko je na tebe imao najviše utjecaja da postaneš osoba kakva si danas?

– Moj karakter najviše je oblikovala moja porodica. Otac Abid i majka Ifeta, čiji mi likovi stalno stoje u glavi. Kasnije, najviše majka. Ona je bila žena koja je imala mnogo snage, volje, ljubavi i strpljenja za svoje troje djece i život onakav kakav smo mi imali. Bili smo sretni, veseli, znali smo šta je pravedno, šta je nepravedno, šta je moral, etika… još u to vrijeme. Cijenile su se prave stvari i istinske vrijednosti. Surovost života te oblikuje na jedan način, a porodica ljubavlju – kako biste izdržali sve prepreke i na kraju došli do cilja.

Ko te najbolje poznaje?

– U djetinjstvu su me najbolje poznavali roditelji, brat Faruk i sestra Faketa, a danas me najbolje poznaje moj suprug Slobodan Živojinović.

Odakle ti tolika snaga i vrijeme da u svemu budeš jednostavno najbolja?

– Nikada u svojoj karijeri nisam nastojala biti najbolja. Možda je taj period trajao do 18., 19. godine, kada sam išla u školu i htjela biti dobra i u košarci i školi, jer mi je tada prijala pohvala profesora i prijatelja. Od onog trenutka, kada sam se počela baviti šoubiznisom, nisam nastojala biti najbolja, jer nemam s kim da se takmičim, niti razmišljam da se s bilo kim takmičim. Ustvari, takmičim se samo s Lepom  Brenom. Fahreta kada želi da se odmori Lepa Brena ima neke nove kreativne ideje i nas dvije smo jedna drugoj najveća konkurencija. Mislim da ne treba nastojati biti bolji od nekoga, suština je biti najbolja verzija sebe u svakom projektu, u poslu…

 Tokom života susrećemo se s različitim ljudima, međutim, zbližimo se samo s određenim. Kako po tebi nastaje prijateljstvo?

– Kada pored sebe imate osobu koja prihvata vaše lice, naličje, osobine… Kada imate osobu koja pristaje biti vaša podrška i u dobrim, ali i u lošim trenucima – onda je to prava osoba. Naravno ljubav je u svemu tome presudna!

Šta ako postoji jednostrana ljubomora? Može li se takav odnos i dalje smatrati prijateljskim?

– Mislim da svako prijateljstvo treba biti nesebično, gdje ljudima treba dati najbolji dio sebe, pokazati da ste čovjek u dobru i u zlu, pokazati da ste prijatelj i kada je fenomenalno i kada  dođu neki teški momenti. Za mene je pitanje prijateljstva veoma kompleksno! U prijateljstva ulazim bez ikakve računice i matematike. Ono što volim kod ljudi jeste da pored sebe vidim prijatelje koji imaju stav, ozbiljan karakter, kada ne prelaze granicu jednog ukusa i nečega što može pokvariti prijateljstvo. Volim ljude koji su ekstrovertni… Mislim da je divno kada neko prijateljstvo traje, treba se dati maksimalno, naročito, dobrotom, razumijevanjem… Ako se desi da se neko prijateljstvo, na neki način, završi to znači da je trebalo tako biti, a ako vam se desi da imate ljubomornog prijatelja – za mene je to neka vrsta patologije, koja treba da se eliminira iz vašeg okruženja.

Da se možeš vratiti u prošlost i promijeniti jednu stvar, koja bi to bila?

– Voljela bih da se nikada nije raspala naša bivša država. Također, promijenila bih tu vrstu diskriminiranja – koja postoje između muškaraca i žena. Naročito bih voljela, kada bi se na Balkanu zaštitila prava žena. Promijenila bih odnos prema majkama, domaćicama, zaposlenim majkama s djecom… Sve drugo, kad imate ljubav i podršku dragih ljudi, relativno je.

Brena pita Jovanu

Gdje se osjećaš najljepše?

– Najljepše se osjećam u vodi. Tada imam priliku da se dobro pozabavim sobom. Voda me opušta. Dok plivam, najviše rastem…

Šta ti je u poslu najviše pomoglo da budeš cijenjena i priznata među kolegicama i kolegama?

– Iza mene je 15 godina radnog iskustva. Najviše su mi pomogli konstantan rad na sebi, upornost, obrazovanje, praksa… Kolege kažu da posjedujem tu neku ludu energiju, koju nosim sa sobom bez obzira koji posao radim. Kod mene ne postoji nedostižno i nemoguće u poslu. Ako ne može odmah, sigurno može za nekoliko sedmica, mjeseci, godinu… To je moja zvijezda vodilja…

Šta za tebe predstavlja pravo prijateljstvo, kako ih njeguješ, te na čemu se zasniva jedan zdravi prijateljski odnos?

– Sve je zasnovano na gradnji odnosa. Prijateljstva najčešće pucaju ili doživljavaju određene izazove kada se pomiješa taj odnos, prijateljstva – druženja i prijateljstva – posjedovanja. Trudim se da u prijateljstvu gradim osjećaj slobode. Ne moramo svi živjeti iste živote. Pravi prijatelj mora biti iskren, ali bezuslovno iskren… Svaka doza  ograničavanja razmišljanja stvara ljubomoru, polaganje prava na tuđi život, onda se pomiješaju odnosi… Najbolja gradnja odnosa jesu sloboda i iskrenost. Ne znači da ono što sam proživjela da treba i neko drugi, jer možda to nije ispravno. Možda je to bio moj put, a taj neko drugi mora proći svoj put. Moramo naučiti da ne posjedujemo tuđe živote, pa ni djece koju rodimo, a to učimo kad postanemo majke. Trebamo biti podrška prijateljima, ne samo kada je sve u redu, nego i kada je loše…

Zašto neka dugogodišnja prijateljstva jednostavno u jednom trenutku izblijede ili prestanu postojati?

– Svaka individua, ako želi rasti i razvijati se, ona se po automatizmu mijenja iz godinu u godinu. Niko se ne rađa savršen i nema super osobine od rođenja, nego se one razvijaju našim rastom, obrazovanjem, iskustvom iskušenjima, poteškoćama… Te stvari nas isprofiliraju da se mijenjamo… Ne znači da neko ko je bio od prvih školskih dana uz vas, da će biti vaš životni prijatelj. Hoće i moguće je, ako isto tako jednako i ta osoba raste. Međutim, dešava se da mi s našom okolinom i prijateljima iz djetinjstva ne rastemo isto, niti ih možemo pratiti. Nekako je prirodno je da se takvi prijatelji negdje izgube, što ličnim razvojem, što promjenama adresa…

Koju osobinu najviše cijeniš kod prijatelja?

– Što sam starija oblik cijenjenja se znatno promijenio. Nekada sam najviše cijenila iskrenost, a danas sam naučila da se najbolje slažem, ostvarujem i rastem s prijateljima koji su ostvareni. Biti ostvaren, znači biti uspješan na mnogim poljima, ako ste ostvareni, niste zavidni ljubomorni, veoma ste sretni, samosvjesni. Naučila sam da se krug prijatelja ne može mjeriti kvantitetom, već kvalitetom. I onda, kao takvi, pozitivno utječete na svoje okruženje, vaše mikroprijatelje. Imam sreću da sam okružena takvim prijateljima.

 Opuštaju te putovanja, planinarenje… Koja je to sljedeća destinacija koju želiš posjetiti?

– Tačno je. Opuštaju me putovanja. Dugo vremena sam bježala od planinarenja, jer sam imala neobjašnjivi strah od otvorene visine. No, prije nekoliko godina donijela sam odluku da ću se suočiti sa svojim strahovima i raditi sve što nisam do sada. Prošle godine, zbog globalne situacije uzrokovane pandemijom, bili smo ograničeni što se tiče putovanja, pa su neki ciljevi prenijeti u 2021., nadam se da ću ih ostvariti. Sljedeća destinacija koju želim posjetiti je Tajland, kako bih istraživala i dosegla veći stupanj meditacije.