Lični rekord mi je plivanje 9. novembra

„Mene s jeseni uhvati nevjerovatan entuzijazam i volja za doslovno sve“

Piše: Najra Krvavac

Amaterski, do unazad desetak godina sam tvrdila da mi je ljeto najdraže godišnje doba. Kao, rođena u augustu, pa je i to znak. Daj mi vrućinčine, malo odjeće, nimalo obuće i temperature koje ne padaju ispod 25 ni noću. Kako su se slagale godine, a bogme i kile, tako sam bila sve manje entuzijastična po tom pitanju. Sada, kako se maj primakne kraju, tako mi mrak na oči padne. Izbezumljuju me sparine, vrućine, a ni gužvama koje idu s ljetom nisam baš sklona. Normalni ljudi planiraju život od ponedjeljka, a ja od jeseni.

Kako je život ironičan skot, tako je meni na put stavio gotovo isključivo prijateljice čiji termostat radi potpuno drugačije od mog. Sjećam se jedne scene iz mog stana: neki je decembar, možda januar, uglavnom posred smo zime. Njih tri na mom kauču, svaka je zadužila po debelu trenerku, kućni ogrtač (u mom ga kraju šlafrokom zovu) i na sve to još dekica. Grijanje užarilo, svi prozori zatvoreni. Ja, sama protiv svih, na drugoj strani sobe i za stolom. Sa mene lije znoj, sva u goloj vodi k\’o Mufid Memija (i ovo se kaže u mom kraju), molim da otvorimo prozor makar na dvije minute, jer ja s uma siđoh. Ma ni čut\’! Ostadosmo tako cijelu večer, ja u srkletu, a one u toplini doma mog.

Da ne nabrajam sad sve zašto mi ljeto i vrućina smetaju, napisat ću šta me raduje od septembra do decembra. Ne volim januar ni bele zimske vragove, pa to odmah sklonimo s liste zbog koje me ionako većina prijatelja malo kao i prezire. Naročito ove u trenerkama i sa dekicama. Neće da priznaju, ali vidim im u očima!

Prvo, kuća i kućenje. Ne mogu dovoljno dočarati koliko ja volim svoj stančić i koliko uživam u kupovini kućnih besklinaca, kako ih je zvala moja dobra i draga svekrva. U njih spada tipa majušna mutilica za jaja, jer s onom velikom, za kolače, je nezgrapno lupati kajganu. Ili staklene zdjelice sa drvenim poklopcima za grickalice. Pa onda podmetači, čupavi prekrivači, silikonski zatvarači. Uglavnom shvatile ste, ja sam neumorna sakupljačica polupotrebnih i potpuno nepotrebnih stvari, ali koje mi kuću čine domom. Recimo, imam rezač za pizzu, a pizzu sam u kući napravila za ovih 16-17 godina možda tri puta. Prosto volim da, ako budem željela čaj, da imam cool čajnik tačno određene veličine i odgovarajuće boje. Nije to smiješno, gospođo koja sad ovo čitaš i prevrćeš očima, to je malo i žalosno. Uhvatila sam se kako biram između džempera i gusane šerpe. I izabrala sam ovo drugo.

Drugo, mene s jeseni uhvati nevjerovatan entuzijazam i volja za doslovno sve. Ljeti, dok sav normalan i preplanuo svijet sjedi u baštama, meni je mrsko do prodavnice da odem. Ali, zato me na jesen niko ne može utjerati u kuću. Skačem po brdima, smucam se po dućanima, putujem negdje svaki vikend i vrebam svaku, ali baš svaku priliku da izađem, makar šetala s ćukom po gradu, i to ovim off-centar naseljima. Cijeli oktobar se i kupam u moru, a lični rekord mi je plivanje 9. novembra.

Treće, a valjda i najvažnije, je činjenica da je moj najbliži krug sastavljen dobrim dijelom od ljudi kojima je ljetna sezona važna za posao. Sin u rent-a-car firmi, familija drži restoran, i svi na moru. U cijelo ljeto sastavimo baš malo zajedničkih, mirnih dana. Ali, zato jesen, e tad se družimo i slavimo i grlimo i volimo. Čim završim ovu kolumnu, odoh dolje da okrenemo janjčića i nadoknadimo vrijeme. Što se, dakle, mene tiče – može tri mjeseca maja, po tri septembra i oktobra, jedan decembar (možda ne čitav, ali svakako druga polovina), a ovo ostalo bih velikodušno dala vama da birate između juna i augusta. Juli kao takav ja mogu, vala, i preskočiti.