“Sretna sam što sam imala priliku glumiti u Diva Futuri – uživala sam u svakom trenutku tog snimanja, kao i na setu Volje sinovljeve. Lik Hajdučice osvojio me na prvi pogled, a scenario Volje pročitala sam u dahu, za svega dva sata, jer ga jednostavno nisam mogla ispustiti iz ruku”
Razgovarala: Indira Delić-Kečo
Foto: Sanela Zukić
Lidija Kordić je mlada glumica čija strast prema umjetnosti osvaja publiku i kritiku. Nedavno osvojena nagrada European Shooting Star na Berlinale nije samo priznanje za njen talenat, već i potvrda svijetle budućnosti koja je pred njom. Iako je tek na početku svog glumačkog puta, njena predanost i posvećenost jasno govore da će njeno ime odjekivati na pozorišnoj i filmskoj sceni – kako domaćoj, tako i svjetskoj.
Lidija, nedavno ste na filmskom festivalu u Berlinu dobili prestižnu nagradu European Shooting Star. Kakav je bio osjećaj stajati na toj pozornici i preuzeti ovu važnu nagradu?
– Osjećaj je bio nestvaran. Koliko god da sam ga zamišljala, stvarnost je bila potpuno drugačija – odjednom sam imala dvije hiljade ljudi ispred sebe, a tišina u sali bila je gotovo opipljiva. Svi su čekali da čuju tih 15 sekundi našeg govora. Da sam ostala na sceni samo dvije sekunde duže, emocije bi me potpuno savladale, što se I desilo odmah nakon silaska sa scene. Tek kada sam sišla sa scene, shvatila sam šta se zapravo dogodilo i koliko je ovo priznanje veliko.
Kada ste prvi put shvatili da će gluma biti vaš životni poziv? Koji trenutak ili iskustvo Vas je posebno oblikovalo?
– Mislim da sam to uistinu shvatila onog trenutka kada sam primljena na ASU i ugledala svoje ime iznad crte. Na tom putu oblikovale su me brojne situacije, uključujući i dvije godine pokušavanja da upišem akademiju u Cetinju. Cijelu godinu sam posvetila radu na sebi, trudeći se da budem bolja i spremnija, nadajući se da će neko to prepoznati. Akademija u Sarajevu imala je ogroman utjecaj na mene, ali svaki pozorišni i filmski proces donosi mi nova saznanja i oblikuje me na drugačiji način. Vjerujem da će tako biti i ubuduće.
Kada analizirate vrijeme provedeno na fakultetu, kako je bilo?
– Često razgovaram s kolegama o tom periodu i zahvalna sam što sam prošla kroz proces koji me mnogo naučio. Imala sam sreću da studiram prije pandemije, kada sam mogla u potpunosti posvetiti svoje vrijeme učenju i radu. Bilo je izazovno, ali i predivno. Da mogu ponovo proći kroz to, ne bih ništa mijenjala – osim što bih se ovaj put još više zabavljala (smijeh).
U kojem trenutku svoje karijere ste shvatili da ste na pravom putu i da nema povratka?
– Vjerujem da uvijek postoji put nazad, ako to zaista želimo. Kada sam odlučila upisati glumu, donijela sam i odluku da ću se za nju boriti. Oduvijek sam znala da me život vodi prema nekoj vrsti umjetnosti i nikada nisam ni razmišljala o odustajanju.
Kako izgleda jedan Vaš radni dan?
– Ustajem sat do dva prije probe ili prevoza do seta, a ako je baš rano, odgađam ustajanje do posljednjeg alarma (smijeh). Volim imati malo vremena za sebe prije snimanja – da ponovim tekst, popijem kafu i slušam muzičku plejlistu koju posebno pravim za svaki projekat. Ponekad zamišljam kako bi taj dan mogao izgledati, ali najčešće mi upravo muzika pomaže da započnem dan na pravi način.
Bh. filmska industrija suočava se s brojnim izazovima. Kako se nosite s tim izazovima i kako ste uspjeli izboriti svoje mjesto?
– Iz perspektive glumice, mogu se samo nadati da će se situacija poboljšati. Ovaj medijski prostor koristim kao priliku da apelujem na veća ulaganja u kulturu, koja nam je prijeko potrebna. Često nismo ni svjesni koliko nam znači, posebno u vremenu koje je ubrzano, ispunjeno ekstremnim emocijama i osjetljivo na toliko načina. Borim se tako što sebi ne dopuštam da odustanem, jer vjerujem da je to najlakši, ali ne i pravi put.
Među ulogama koje ste ostvarili, na koju ste najviše ponosni?
– Sretna sam što sam imala priliku glumiti u Diva Futuri – uživala sam u svakom trenutku tog snimanja, kao i na setu Volje sinovljeve. Lik Hajdučice osvojio me na prvi pogled, a scenario Volje pročitala sam u dahu, za svega dva sata, jer ga jednostavno nisam mogla ispustiti iz ruku.
Koji je najveći izazov s kojim ste se susreli u svojoj glumačkoj karijeri ?
– Izazova je mnogo – uvijek se nađe neki, veći ili manji. Izdvojila bih film Radnička klasa odlazi u pakao, u kojem se pojavljujem kroz cijeli film, a moj lik, Danica, ne izgovara nijednu riječ. Voljela bih ponovo imati priliku za takvu ulogu, kao i za glumu na stranom jeziku. Iako je zahtjevno, u tome apsolutno uživam!
Planirate li se okušati u režiji? Koji su vaši ciljevi ako biste u budućnosti krenuli tim putem?
– O režiji sam oduvijek maštala, a jedno vrijeme sam čak planirala da je upišem. Možda tu želju jednog dana i ostvarim. Cilj bi mi bila filmska režija – to je jedino što zasad sigurno znam.
Kako biste opisali svoj stil i koliko pratite modne trendove?
– Ne pratim modne trendove; volim se lijepo obući, ali još više uživam u pidžami s motivima mačaka i plišanim papučama s jednorozima (smijeh). Svoj stil bih opisala kao: nisam sigurna što bih od sebe, ali gotovo uvijek negdje dodam malo šljokica.
Kada niste okupirani poslovnim obavezama – kako provodite slobodno vrijeme?
– Upalim sve šarene lampice po stanu, ugasim velika svjetla, spremim čips, kokice ili, veoma rijetko nešto zdravo, upalim dokumentarac i gledam s mačkom. U tom trenutku poželim da mogu da upalim i kišu.
Unutrašnja ljepota
– Volim svoje dnevne i noćne rutine i trudim se da ih ne preskačem, posebno uz korištenje korejske kozmetike. Međutim, smatram da ono što nas čini zaista lijepima leži u nečemu mnogo dubljem. Bilo bi lijepo kada bi internet usporio, kako bismo se mogli više fokusirati na svoju unutrašnju ljepotu.