Maja Miralem: Novinarke, urednice, voditeljice, zajedno smo jače

Maja je na televiziji, sasvim slučajno, počela raditi kada je imala samo 19 godina ni ne sluteći da će se u svoj poziv zauvijek zaljubiti. Nije trebalo proći puno da od voditeljice vremenske prognoze napreduje, a danas je jedna od najuspješnijih dama u svojoj branši. Osim u matičnoj kući, bez njenog angažmana bilo bi teško zamisliti i druge velike projekte poput Sarajevo Film Festivala, gdje iz godine u godinu na crvenom tepihu dočekuje najveće filmske zvijezde

Razgovarala: Lejla Lojo-Karamehmedović

Foto: Edvin Kalić

U vrijeme kad Javni RTV servis prolazi svoje najteže razdoblje, nastojanja ljudi zaposlenih na ovoj televiziji da svakodnevno stvaraju program, realiziraju emisije i osmišljavaju televizijski sadržaj, vrijedno je svake pohvale. A, neki od njih baš ove godine obilježavaju i vrijedan jubilej: 10 godina postojanja. Nećete vjerovati, ali upravo toliko je prošlo od prvog emitiranja zabavne live emisije „Konačno petak“. Posljednji radni dan u sedmici odlično je vrijeme za druženje s Majom Miralem i Dejanom Kukrićem, te njihovim zanimljivim gostima. No, šta se dešava kada se studijski reflektori i kamere ugase i kako je, zapravo, biti urednik, voditelj i novinar, ali i supruga i majka, u ovom broju našeg magazina govorila nam je Maja Miralem, koja je rado pristala krasiti naslovnicu našeg novogodišnjeg izdanja.

Maja je na televiziji, sasvim slučajno, počela raditi kada je imala samo 19 godina ni ne sluteći da će se u svoj poziv zauvijek zaljubiti. Nije trebalo proći puno da od voditeljice vremenske prognoze napreduje, a danas je jedna od najuspješnijih dama u svojoj branši. Osim u matičnoj kući, bez njenog angažmana bilo bi teško zamisliti i druge velike projekte poput Sarajevo Film Festivala, gdje iz godine u godinu na crvenom tepihu dočekuje najveće filmske zvijezde.

„Konačno petak“ ove je godine zakoračio u svoju 10. sezonu. No, kada se vratimo na Vaše početke, priču o tome kako je sve krenulo, koja sjećanja Vi i Dejan najčešće prepričavate?

– Za ovih 10 godina koliko naša emisija postoji, dakle od oktobra 2007. do danas, toliko toga smo proživjeli da je veoma teško nešto izdvojiti. Imali smo toliko nepredviđenih situacija koje su nas dovodile do nervnog sloma tik pred emisiju ili do nekontroliranog smijeha koji moraš smiriti dok se emitiraju reklame… Ono čega se uvijek sjećam jeste zapravo naša prva emisija. I dan danas osjećam tremu koju sam tada imala, minut do ulaska u studio. Sve je bilo drugačije u odnosu na ono što sam do tada radila, od studijskog prostora do samog koncepta i na kraju, prvi put sam tada vidjela kako je to imati partnera u emisiji. Neki ljudi se znaju i druže privatno godinama prije nego počnu raditi neku emisiju zajedno, a Dejan i ja smo se znali vrlo kratko. I znam da sam tada u sebi pomislila, ako ovo preživimo i odradimo kako treba, bit će nešto od nas. I bilo je! Očigledno smo bili dobri. U suprotnom ne bismo danas slavili 10 godina jednog televizijskog projekta što nije, priznat će svi koji se bave ovim poslom, mala stvar.

 Dugo ste u novinarskim vodama. Kako je, zapravo, televizija postala Vaša ljubav?

– Obično se na pitanja ove vrste odgovara: „Oduvijek sam se željela baviti ovim poslom“ ili „otkako sam prohodala znala sam da ću to raditi“. Ali u mom slučaju situacija je potpuno drugačija. Ja sam se oduvijek željela baviti pravom. Valjda su na to utjecale brojne serije koje sam u periodu svog odrastanja gledala,…, (smijeh). Čak i kada sam, u trećem razredu gimnazije počela raditi na radiju, smatrala sam to divnim hobijem i kada su me pozvali na audiciju za vremensku prognozu, bila sam u fazonu „na televiziji rade samo glupačice“,…,(smijeh). A kada sam prošla na audiciji (u to doba mi je čak ponuđeno da odmah vodim Dnevnik što me kao 19-godišnjakinju uopće nije zanimalo) i kada sam polako počela otkrivati kompleksnosti rada u svim segmentima televizijskog zanata, polako sam shvatala da sam inficirana televizijom i već tada mi je bilo jasno da će to, najvjerovatnije biti moje opredjeljenje za budućnost. I, naravno, na televiziji rade veoma pametni i sposobni ljudi. Međutim, ni tada nije prestajala moja želja da se bavim pravom.

 I zato ste diplomirali na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Maja advokatica?

– Vrlo sam svjesna da vrijeme prebrzo prolazi, ali mislim da ću, makar samo za sebe, položiti pravosudni ispit, a poslije ko zna. Želim vjerovati i time se vodim u životu da najbolje godine i vrijeme tek dolaze.

 Raditi na državnoj televiziji u bilo kojoj drugoj zemlji nažalost znači puno više nego raditi na državnom RTV servisu u BiH. S obzirom na to da ste Vi dijete te televizije, koliko emotivno prolazite sve ono što se javnom servisu posljednjih mjeseci i godina dešava?

– Naravno da me boli odnos prema državnoj televiziji u kojoj sam, igrom slučaja, zaposlena. No, kako je državna televizija u svakoj zemlji odraz stanja u državi, ništa me više ne čudi. Većini u ovoj zemlji nije važna ni zemlja u kojoj žive, pa kako onda očekivati da im je važno nešto što nosi predznak državno. Ljudi su skloni da komentiraju, da se petljaju i na kraju osuđuju ljude i profesije o kojima ne znaju baš ništa. Neki čak nemaju ni osnovna znanja o našem poslu, ali s obzirom na to da je javan, podložan je svakojakim komentarima. Odavno sam prestala reagirati na takve komentare. Jer, nisam bitna ja, niti moje kolege… Bitna je činjenica da sve manje volimo svoju zemlju, sve ono što ona čini, a Javni servis je bitna stavka svake ozbiljne zemlje.  Kod nas se ljudi javno hvale činjenicom da ne plaćaju RTV pretplatu što je zakonska obaveza. I to je poražavajuće. A program se istinski pravi novcem, a vrlo malo ljubavlju. Nismo ni gluplji niti nesposobniji od kolega u okolnim javnim servisima… Naprotiv, nedostatak novca nadoknađivali bismo kreativnošću i to je bio naš recept za uspjeh.

Uprkos svemu nikada niste promijenili niti posao niti svoju matičnu kuću iako vjerujemo da ste imali ponuda. Znači li to da vjerujete da će za javni servis doći bolje vrijeme ili…?

– Upravo tako. Imala sam ponude sa skoro svih televizija u zemlji i svaku od njih sam smatrala velikom čašću. Jer, samo ozbiljni i cijenjeni profesionalci u svom poslu mogu da izgrade ozbiljne i respektabilne tv kuće, a imamo ih mi nekoliko. I kada ti takvi ljudi, koji očito znaju šta rade, ponude da budeš dio njihovog tima, onda to puno znači. Ipak, Dejan i ja imamo tu našu emisiju koju volimo kao svoje dijete. Znam da zvuči smiješno ili neobično, ali stvarno ne znam kako bih bez našeg petka – petkom,…, (smijeh). Nadam se i vjerujem da će neko konačno shvatiti da se Javni servis ne smije ugasiti i da je njegovo postojanje itekako važno za jednu zemlju.

 Iako je emisija „Konačno petak“ Vaš zaštitni znak, Vi ste, nekako, postali i zaštitno lice SFF-a. Koliko Vam znači biti dijelom ovog najpoznatijeg bh. umjetničkog projekta?

– Svakom projektu svoje kuće pristupam s istom odgovornošću i željom da dam sve od sebe i tako doprinesem da projekt bude uspješan. Isto je i sa SFF-om. Specifičnost se odnosi na činjenicu da tih devet dana radimo u jednoj sasvim drugačijoj, ljepšoj atmosferi od one svakodnevne, susrećemo se i imamo priliku razgovarati s najvećim svjetskim facama u filmskoj industriji.

 Znamo da je za uspjeh u poslu, posebno u novinarstvu potrebna, podrška kolega. No, koliko ženske solidarnosti postoji danas u Vašem poslu, ali i općenito u životu?

– Kakva ženska solidarnost,…,(smijeh). To odavno ne postoji. U većini slučajeva su upravo žene te koje su pokušavale zabiti nož u leđa, ali OK. Pogotovo u mojoj firmi. Možda je to i normalno, ne znam ili nisam iz tog filma. Najprije me to sekiralo, pa sam se preispitivala, pa nisam sebi htjela priznati neke stvari.

Mnogima sam pomagala i pomažem i danas. Nesebično  sam dijelila svoje brojeve, kontakte, a vi dobro znate šta to znači u našem poslu. I nije se uvijek vratilo dobrim. Zapravo, u većini slučajeva nije. Međutim, kao što sam navela to me već odavno ne dotiče. Imam nekoliko dobrih kolegica, prijateljica u drugim medijima koje će uvijek pomoći meni i ja njima. I ta prijateljstva i veze traju veoma dugo. Njima se ponosim i njima sam se okrenula. I pogađate… Sve su veoma uspješne, lijepe, pametne i cijenjene. Novinarke, urednice, voditeljice… takvima se treba okružiti. Zajedno smo jače. Apsolutno ista situacija je u drugom, privatnom dijelu života. Okružena sam pametnim, uspješnim i dragim ljudima… U konačnici zašto provoditi vrijeme s ljudima koji te ne čine sretnim? Ništa dobro to ne može donijeti.

 Kako organizirate jedan svoj običan radni dan, koji Vam je trenutak tokom dana najdraži?

– Sin Vanja i ja se budimo oko pola osam,  dok je Gogo (suprug op.a) već odavno na poslu. I tada kreće frka-trka kroz stan. Od spremanja u kupatilu do pripremanja doručka, odlazak u vrtić, dolazak na posao. Najprije s kolegama u redakciji  popijem prvu kafu i onda kreću telefoni, mejlovi, viber grupe… Između ostalog, svoj posao i volim zbog toga što niti jedan dan ne sliči onom prethodnom. Radne obaveze određuju tempo radnog dana, ali svakako da je najdraži onaj trenutak dolaska kući svojim najmilijima kada se smijemo, igramo „Čovječe ne ljuti se“. U posljednje vrijeme su me Gogo i Vanja stavili na gol da branim dok oni igraju,…,(smijeh).

 Šta Vam je dovoljno za sreću?

– Zdravlje i sreća mojih roditelja, sina i supruga. Oni su moj svijet i kada su oni dobro i ja sam.

 Koja je Vaša najbolja životna odluka?

– Bez razmišljanja da postanem supruga svom Gogi (ne znam bi li se on složio sa mnom,…,smijeh) i da na svijet donesem našeg sina Vanju.

Javnosti je malo poznato da Vi, zapravo, imate poljsko porijeklo. Vaša je mama rođena Poljakinja…

– Da, moja mama je rođena u Wroclawu, moja baka bila je Poljakinja, a deda Bosanac. Kada smo 1994. godine mama i ja otišle u Poljsku nisam mogla ni pretpostaviti da ću u takvim okolnostima, kada zbog rata napuštaš svog tatu, familiju, dom, moći zavoljeti drugu zemlju. Tamo sam završila osnovnu školu i u startu sam prihvaćena kao jedna od njih. Djeca koja u tim godinama znaju biti itekako okrutna prema vršnjacima ni po čemu nisu dozvolila da se osjećam lošijom ili gorom. Naprotiv, pružali su mi podršku u svemu. Od učenja jezika koji sam savladala veoma brzo do osvajanja najboljih ocjena na takmičenjima i činjenice da su samo za mene organizirali ranije malu maturu kako bih se u martu 1997. vratila u Sarajevo. I danas tamo imam prijatelje, često se čujemo, dopisujemo, a neki od njih redovno nas posjećuju. Odavno nisam bila u Poljskoj iako moj suprug često tamo poslovno putuje.

 Koju biste ocjenu sebi dali kao mami?

– Čistu desetku,…,(smijeh). Kako pametno odgovoriti. Jedino znam da je Vanja centar mog svijeta i da sve što radim, radim zbog njega i njegove sreće. Trudim se biti najbolja mama, ali ne znam koliko u tome uspijevam. Moja je sreća što je Vanja jedno izuzetno osjećajno i drago dijete i što se ne ljuti kada mama mora puno da radi. Uvijek ima riječi podrške i hvale. Toliko je zreo u svojim izjavama da se ponekad pitam je li moguće da dijete od tek navršenih šest godina tako zrelo razmišlja. Biti mama, a pogotovo dobra i posvećena mama u današnje vrijeme nije nimalo lako, a meni je, uz sve moguće obaveze ogromna sreća što uvijek mogu računati na pomoć roditelja kojima je on, također centar svijeta.

 Vaš suprug je veoma uspješan u poslovnom svijetu, no to iziskuje stalna putovanja… Je li zbog toga bolje razumije i Vaše poslovne angažmane?

– Mi nemamo drugog izbora nego da jedno drugo razumijemo i budemo podrška. Bili smo prilično odrasli i zreli ljudi kada smo stupali u brak, znali smo ko smo i šta smo i čim smo odlučili da ljubav krunišemo brakom počeli smo se organizirati kako on ne bi previše trpio usljed naših profesija. Moj muž zna da ja nikada ne bih mogla sjediti kući, bez profesionalne satisfakcije. Isto tako dobro znam koliko je posao važan njemu i koliko mu zadovoljstva pruža. Pod pretpostavkom da je svakom normalnom muškarcu/ženi važno da pored sebe ima sretnog i ispunjenog partnera, podrška je za mene stvar koja se podrazumijeva.

 Analizirate li godine iza sebe? Kakva Vam je bila 2017.?

– Intenzivna  i prebrza. Zaista, ne sjećam se da mi je ijedna  prije tako brzo proletjela. S druge strane, dok smo svi živi i zdravi, svaki dan je odličan!