Maja Zećo: Gluma je moj hram

 „Čini mi se svaki put kad sam na sceni ili pred kamerom, kad se upale svjetla ili reditelj kaže akcija, kad vam se kolega, partner na sceni obrati, iščekujući željno vašu reakciju ili kad ste sami na sceni i dišete zajedno s publikom… U tom trenutku između tišine i tog nestrpljivog iščekivanja za akcijom, tad znam, evo ovdje pripadam i neka traje koliko god treba“

Razgovarala: Indira Delić; Foto: Edvin Kalić

Maja Zećo – poznata bh. glumica iz Mostara, s trenutnom adresom u Berlinu, u svojoj dosadašnjoj karijeri odigrala je zapažene uloge kako u bh., a tako i u stranim projektima. Rasla je uz Neretvu, među vilenjacima, u sparnoj magičnoj Hercegovini punoj ljekovitih trava, pomalo letargičnoj, kako voli reći, pa se i sama često morala boriti s lijenošću. Voli smokve, šipke, hercegovačke kavade, Alice, voli ljeto. Voli kamen. Zrikavce. Mora biti blizu vode, i da, temperamentna je i direktna.

Sedmu umjetnost zavoljela je u sedmoj godini, kada je i odigrala svoju prvu ulogu. U nastavku nam otkriva zanimljivosti iz svog života.

 Koji je trenutak u Vašem životu bio ključan za odabir profesionalnog opredjeljenja?

– Teatar je moja prva ljubav. Glumom se bavim otkad znam za sebe, tačnije od svoje sedme godine. Da me pitate šta bih drugo radila, ne znam šta bih vam rekla… Svašta čovjek može naučiti, razne vještine usavršiti, ali jedino se u glumi osjećam kao kod kuće i uvijek dobrodošlo. To je moj hram. S druge strane, otkad se bavim glumom, nikad nisam potpuno mirna. Drži me budnom. Uvijek se nađe još neka scena koja se treba doraditi, neka replika koja nekako visi, kojoj treba smisla dati, neki odnos koji nije sasvim precizan, jasan… Uvijek ima nešto što bi moglo da se doradi, preradi, popravi, pokvari možda. To je proces koji traje i dok živi predstava, taj proces nikad ne staje i ne prestaje.

Kako je tekao Vaš put od Mostara, Sarajeva, pa do Berlina – gdje danas živite i radite?

– Nakon što sam završila ASU u Sarajevu, zaposlila sam se u Eastwest centar pod vodstvom Harisa Pašovića, a potom u Narodno pozorište Mostar, zatim Magacin Kabare, pa sam krenula raditi i u ostalim pozorištima Sarajeva i Mostara. Sve te godine živjela sam na relaciji Mostar – Sarajevo, a onda su krenule i neke međunarodne saradnje. U Berlin sam došla slučajno i odlučila ostati. Nakon kratkog vremena ostvarila sam manju saradnju s Berliner Ensemblom, a onda dobila angažman u hvaljenom Rimini Protokolu. Danas radimo predstavu u kooperaciji s Deutsches Theater Berlin, koje je njihovo narodno pozorište. Imamo sada i svoju firmu, umjetničko udruženje s nekolicinom sjajnih umjetnika koji također žive i rade u Berlinu. Tako da nastavljamo raditi i kreirati dalje udruženim snagama.

U kojem trenutku svoje karijere ste shvatili da ste na pravom putu i da nema povratka?

– Postoje ti posebni trenuci kada shvatite da tu pripadate… Čini mi se svaki put kad sam na sceni ili pred kamerom, kada se upale svjetla ili reditelj kaže akcija, kad vam se kolega, partner na sceni obrati, iščekujući željno vašu reakciju ili kad ste sami na sceni i dišete zajedno s publikom… U tom trenutku između tišine i tog nestrpljivog iščekivanja za akcijom, tad znam, evo ovdje pripadam i neka traje koliko god treba. Nigdje drugo ne želim biti radije nego baš tu, na sceni, sa svojim kolegama, pred publikom.

Kako izgleda jedan Vaš radni dan?

– Dug. Nikada mi nije bilo jasno kako glumcima, muzičarima, slikarima, umjetnicima može iko odrediti radno vrijeme. Pa, to je nemoguće. Mi radimo uvijek i svugdje. Nemoguće je stati. Naš mozak je konstantno budan, stalno je aktivan, on ne staje kad smo na godišnjem odmoru ili kad završimo s probom. Mi konstantno aktivno posmatramo svijet oko sebe i maštamo. Analiziramo, studiramo, čeprkamo po tuđim sudbinama kako bismo bolje shvatili postupke ljudi koje igramo ili kako bismo bolje shvatili sami sebe. Dakle,  radni dan glumice/glumca ne prestaje kad se svjetla ugase.

Brinete li se o karijeri sami ili imate nekoga kome prepuštate menadžerske poslove?

– Do sada sam se sama brinula o svojoj karijeri, ali plan mi je uskoro posvetiti se traženju agenta. Međutim, i dalje želim sama pisati svoje projekte i ostvarivati svoje ideje tako da mogu sama, ali ne odbacujem podršku agenta.

Riskirate li često?

– Radoznalost me tjera da riskiram. Ove godine odlučila sam se suprotstaviti svojoj radoznalosti, jer pretjeruje sad sa svojim fantazijama i idejama. Prečesto sam se igrala s vatrom i previše riskirala zadnjih godina. Sada kad sam učinila taj veliki korak i otišla iz domovine u jednu nepoznatu zemlju – gdje nemam nikog svog i gdje mi je jezik bio donekle nepoznat, ne bih tako nešto više nikad ponovila, ali iskustvo koje sam stekla kroz to svoje životno putovanje ne bih ni za šta mijenjala. Svima bih preporučila da pobjede svoje strahove, prekorače vlastite granice sigurnosti i istražuju što više. Toliko toga ima za vidjeti i okusiti.

Kako vidite bh. kinematografiju? Koliku sreću moraju imati glumice i glumci da dobiju ulogu na filmu? Jeste li zadovoljni bh. glumačkom scenom?

– Moj profesor Miralem Zubčević nam je uvijek govorio da je u BiH za glumca sve pitanje sreće, veoma malo pitanje talenta, ali da moramo vjerovati da predan, posvećen rad i trud se uvijek isplate. Mi imamo glumce i glumice za sve, odlične glumce, generacijski različite, kvalitetom i habitusom raznolike i zanimljive, ali nažalost nisu dovoljno angažirani. Produkcije moraju više podržavati i cijeniti naše glumce. Nije više izlika, imamo mali budžet, pa to ne smije biti izlika za ponižavajuće honorare za koje naši glumci rade. Pristajući na niske obezvređujuće honorare mi jedni drugima kopamo jamu sve dublje i dublje. Rad i kvalitet mora da se vrednuje. Gluma je najljepši esnaf, mi žrtvujemo svoje tijelo, svoj znoj, svoju dušu i od toga živimo. Moramo naučiti cijeniti sebe i ovaj divni esnaf boriti se za bolje uslove u radu.

Jeste li se ikada okušali u ulozi rediteljice i kakve su Vaše ambicije po tom pitanju?

– Da, prije nekoliko godina dobila sam čast režirati predstavu u Pozorištu mladih, s glumcima iz pozorišta mladih, te mladim glumcima, polaznicima male škole za učenje njemačkog jezika pri Goethe Institutu. Napravili smo lijepu i duhovitu predstavu Kako je lijepa Panama po tekstovima Janoša. Predstava je na internacionalnom teatarskom festivalu MESS nagrađena kao najbolja predstava za djecu. Radila sam odmah sljedeću u Zagrebu za jednu plesnu skupinu Shooma. Astronauti su se mnogo izvodili širom Hrvatske i još uvijek putuju i igraju.

Kako se pripremate za uloge?

– Pročitam tekst po nekoliko puta. Volim ispitivati svoje kolege šta misle o liku koji igram, želim znati kako oni vide moj lik. Sve zapisujem, pa čitam, pa mijenjam. Pričam s rediteljem šta njemu predstavlja taj lik, tražim ga/ju potom po ulicama, po vozovima, kafanama, parkovima… Smišljam kako se oblači, kako gleda, kako razmišlja, kako se zabavlja… O svemu tome, pa i više moram misliti kad igram neki lik. Ne razmišlja svako kao ja. Od toga moram poći. Kako razmišlja moj lik? Zbog čega ne spava, ili boli li ga šta? Od čega mu pozli, a šta ga raduje…Eto tako, ispitujem samu sebe, a i druge usput. Budem dosadna jednostavno ili pak pedantna.

Uprkos tome gdje živite i radite, uvijek ste isticali svoje hercegovačko porijeklo…

– Jesam, Hercegovina je divna i posebna. Svi su mi Hercegovci, šta da radim. Sredina u kojoj smo rasli nas djelomično određuje.

Vaš skriveni talent?

– Dobro igram lopte. Mogla bih se s loptom igrati u svako doba dana, noći. Pišem poeziju. Veoma zanimljivu i šašavu poeziju. Pišem je s grupom prijatelja. Svako dodaje po stih i spajamo to u jednu cjelinu.

 Kako smo se smijali

 – Prije dvije godine smo kolegica Ina Arnautalić i ja napisale jedan projekat koji se zove Kako smo se smijali. To je rezultiralo dokumentarnim filmom. Riječ je o humoru za vrijeme rata u BiH. Snimali smo intervjue s ljudima iz Mostara i Sarajeva, te ih zamolili da nam ispričaju duhovite anegdote iz rata kojih se sjećaju. To je spoj veoma toplih, emotivnih, duhovitih priča o preživljavanju, te o tome koliko je važno zadržati humor u takvim tragičnim okolnostima. Poslije toga smo odlučile napisati dramski tekst, pa to postaviti na scenu. Za pisanje dramskog teksta angažirali smo mlade autore iz BiH – Nejru Babić, Adnana Lugonića i Mirzu Skenderagića. Podržao nas je grad Berlin, Heinrich Boll Stiftung u Sarajevu i u Berlinu i još neki fondovi. Premijera je zakazana u oktobru, a probe počinju već u augustu. Režiju potpisuje moj sugrađanin s adresom u Berlinu, Sandin Puce. Uskoro treba izaći i nova predstava od nas, grupe umjetnika koja je pokrenula online teatar za vrijeme korone Otvori prozorište. Poslije toga planiram upisati magistarski u Berlinu i trebala bih početi rad na jednom filmu, ali to je za sad daleko.