„Svoje poslovanje baziram na dobrom planiranju jer je to pola završenog posla. Na tome baziram i rad svog menadžmenta. Trudim se da prisustvujem svim sastancima, da sve imam pod kontrolom i da budem vladar svog vremena. Uvijek pomislim na izjavu Arnolda Schwarzeneggera „Ako nemaš vremena za nešto što ti je bitno u životu, napavi ga. Jer ti si vlasnik svog vremena“ – objašnjava nam šarmantni 33-godišnji Marko s kojim smo razgovarali o liderstvu, ali i o emotivnoj strani njegovog života
Razgovarala: Andrea Tomašević Kolenda
FOTO: Edvin Kalić
Rođeni Zemunac bosanskih korijena, cijeli svoj život bio je buntovnik, ali je vrlo rano stekao radne navike jer je odrastao u porodici sa vojničkim režimom. Marko Purković je nakon završene srednje dizajnerske škole vjerovao kako će mu život ići u tom pravcu jer je bio vrlo talentiran za slikanje i fotografiju, ali je ta ljubav ostala samo na nivou hobija. Po završetku srednje škole, osjetio je potrebu za dinamičnijim načinom života i to je bio razlog da ode u vojsku. Nakon toga, proces sazrijevanja ga je „odveo“ na Ekonomski fakultet, a potom i u porodičnu kompaniju ViMeRA čiji je generalni direktor.
Zašto ekonomija nakon umjetnosti?
– Koliko god hoćeš da budeš profesionalac u bilo kojem poslu, moraš imati elementarno znanje iz ekonomije. Kako je moj otac bio u biznisu, logično je bilo da je ekonomija ključna grana kojom smo se bavili. Kupovali smo akcize raznih kompanija i u to vrijeme sam, na početku fakultetskog obrazovanja, radio na svim projektima; od proizvodnje, privatizacija kompanija i mnogo sam volio da učim. Ekonomija i finansije se teško savladavaju kroz teoriju, u praksi je to već druga priča. Kroz praksu se te grane zavole.
Radne navike su pretpostavljam naučene u porodici?
– Da, naravno. Na prvoj godini sam počeo raditi u porodičnoj firmi pa se fakultet, umjesto na četiri, razvukao na šest godina. Moj otac je bio vojno lice i u kući je uvijek bilo: red, rad, disciplina. Bio sam buntovnik, ali sam imao oca koji me tjerao na rad. U jednom sam periodu osnovao start up kompaniju Klik mee koja se bavila socijalnim mrežama i aplikacijama. Tri godine smo taj projekat vodili drug i ja, ali smo na kraju prodali taj biznis jednoj investicionoj grupaciji. Nakon toga se vraćam porodičnoj firmi.
Čime se bavi Vaša kompanija?
Generalni distributer i partner fabrika Vital, Medela, Rubin i Albus za tržište Bosne i Hercegovine. Firma sa mladim timom punim energije brine se za što bolje plasiranje proizvoda fabrika koje zastupa. Fabrike koje ViMeRA zastupa imaju tradiciju i iskustvo poslovanja preko 160 godina koje prenose na cijeli tim ViMeRe. Trenutno firma posluje u tri regionalna centra Banja Luka, Istočno Sarajevo i Bijeljina odakle pokriva distribucijom cijelo tržište Bosne i Hercegovine. Zapošljavamo 60 ljudi u raznim sektorima. Naš zadatak je ponuditi što bolji servis od fabrike do potrošača kroz cijeli kanal prodaje. To nam je misija i zasad nam dobro ide. Ove godine se otvaramo i za druge poslovne partnere.
Kako Vam izgleda radni dan?
– Jutro je nešto što definitivno utječe na ostatak dana. Ustajem oko 7 uglavnom. Bez doručka i vježbanja ne mogu da se pokrenem. Nakon toga idem na posao i pozitivna stvar je što mi radno vrijeme nije strogo definisano, ali se dešava da posao „nosim“ sa sobom i na odmor, ali i u krevet. Znalo mi se dešavati da mi odlična ideja na pamet padne i u 3 sata ujutro pa šaljem mailove cijeloj firmi.
Generalno, svoje poslovanje baziram na dobrom planiranju jer je to pola završenog posla. Na tome baziram i rad svog menadžmenta. Trudim se da prisustvujem svim sastancima, da sve imam pod kontrolom i da budem vladar svog vremena. Uvijek pomislim na izjavu Arnolda Schwarzeneggera „Ako nemaš vremena za nešto što ti je bitno u životu , napavi ga. Jer ti si vlasnik svog vremena“.
Kako definišete lidere u poslu?
– Pravi lider treba da ima viziju, mora da bude kreativan, mora znati gdje vidi svoj tim i svoje poslovanje u narednih pet godina. Mora znati napraviti put do cilja i mora to prenijeti svom timu kroz pozitivnu energiju, znanje i entuzijazam. Jedno je imati ideju i držati je za sebe, a drugo je provesti sve to u djelo sa svojim timom.
Koliko Vam, nakon poslovnih obaveza, ostaje vremena za slobodne aktivnosti i na šta takvo vrijeme najradije trošite?
– Najviše sam u krugu porodice i najbližih prijatelja. U ovom poslu osuđeni smo upoznavati se sa novim ljudima i to nam ostavlja malo vremena za uski krug ljudi, pa se maksimalno trudim vijeme provoditi s njima. Obično je to odlazak u bioskop ili na predstave koje jako volim. Putovanja su također moja strast i često putujem. Smatram da je to najisplativije ulaganje. Bavim se i sportom rekreativno pa je tako dva do tri puta sedmično rezervisano za košarku kojom sam se bavio i profesionalno do 20. godine.
Po čemu pamtite djetinjstvo?
– Po avanturama sa mojim bratom Nikolom koji je mlađi od mene dvije godine. Kao klinci smo vadili sav alat iz garaže i odlazili nekoliko ulica dalje od kuće da istražujemo i otkrivamo nove stvari. Imao sam divno, kvalitetno i bezbrižno djetinjstvo i rado ga se sjećam.
Jeste bili nestašni kao dječak?
– Bio sam mnogo nevaljao, a roditelji strogi. U jednom periodu su htjeli da promijenim školu, ali kasnije sam se smirio.
Kakve su bile metode kažnjavanja?
– Svašta su eksperimentisali; sankcije, kaiš, prut… ali ništa nije pomagalo. Bio sam u svom svijetu i izlazak iz tog kruga je bio definisan mojim ulaskom u svijet odraslih. Ništa nije dopiralo do mene, ni opomene ni sankcije.
Kao jedan osvješten muškarac, na šta naročito obraćate pažnju kada je riječ o Vašem životnom stilu?
– Najvažnije je imati simbiozu. Moda mi je bitna stvar u životu i vodim se onom da odijelo ipak čini čovjeka. Postoji jedna sjajna rečenica vezana za odijevanje: „Oblači se onako kako bi se obukao na razgovor za posao iz svojih snova“. Svoj modni stil opisujem kao poslovno-sportsku eleganciju. To je ono u čemu se osjećam udobno, a pored toga ostavljam utisak poslovnosti. U shopping ne idem često, ali kada odem volim izdvojiti dovoljno vremena, onoliko koliko je potrebno da se kupi dobar i kvalitetan komad.
U slobodno vrijeme Vas možemo vidjeti u…?
– Converse tenama, pamučnim majicama, a ponekad i u trenirci jer se tako prijatno osjećam.
Šta je sa porocima? Imate li ih?
– Naravno, porok mi je vinjak iz Rubina. Volim ga popiti i to je nekako postalo tradicija u mom okruženju.
Da pređemo na Vaš emotivni život. Naše čitateljke sigurno zanima status.
– Vjeren.
Dakle, svadba je plan za skoriju budućnost. Kako gledate na brak?
– Izgubio je na jačini u posljednje vrijeme i treba mu se drugačije pristupiti. Mislim kako brak treba biti povod da dvoje spremno ulaze u zajednicu kako bi rješavali probleme na životnom putu i činili jedno drugo sretnim. U brak se ne treba ulaziti iz razloga iz kojih se ulazilo ranije jer su se vremena promijenila i to više ne funkcioniše kao što je nekada funkcionisalo. U brak se ne ulazi zbog nepisanih prvila, godina ili zbog toga što to porodica očekuje. Život je ionako težak da bismo ga mi u braku činili još težim. Našao sam srodnu dušu i ženu s kojom želim provesti život i vjerujem u porodicu koja se stvori i temelji na ljubavi.
Jeste li ljubomorni?
– Slagao bih kada bih rekao da nisam, ali s obzirom da sam lav u horoskopu, ego mi ne dozvoljava da je pokazujem. Ljubomoru obično znam „progutati“ i nasmijeti joj se iako generalno mislim da je dobra kada je zdrava. Ne mora uvijek biti negativna i ponekad zna biti jedan dobar poketač.
Savremeno doba donijelo je i dominaciju žene na svakom životnom polju pa i u ljubavi. Šta mislite o takvim damama?
– Volim dominantne žene jer izazivaju u meni želju da poboljšam sebe i da budem veći muškarac. Oni koji ih ne vole imaju problem sa samopouzdanjem i nesigurni su u svoju muškost i sposobnost, pa to i opravdava potrebu da imaju nekoga inferiornijeg, a to je žena. Samo siguran muškarac može voljeti dominantne žene.
Šta obično primjećujete kod žena?
– Način odijevanja, ruke i vrat. Fascinira me jedan dio u japanskoj kulturi, a to je da se kod žene primjećuje njen vrat. One nose kimono, pa ako žele muškarcu dati doznanja da im se dopada, svlače ga sa ramena kako bi pokazale vrat. Čitajući jedan japanski roman, dojmio me način na koji pisac opisuje njihovu fascinaciju ženskim vratom.
Postoji li nešto za čime žalite u životu?
– Gledam da toga bude u što manjem procentu u mom životu. Opraštam sebi i drugima. Nekada možda požalim što nisam režiser i to obično bude kada gledam neki film ili dobar dokumenarac, što opet vežem za svoju ljubav prema fotografiji.
Privatne ste nam otkrili, a kakvi su Vam poslovni planovi za budućnost?
Mikro planovi su širenje portfolija novim brendovima i veća ulaganja u edukaciju zaposlenih u ViMeRA-i kao i investiranje u usluge koje nudi kompanija.
VEZA SA SARAJEVOM
– Moji roditelji su rođeni u Bosni. Sjećam se kada sam kao klinac dolazio kod bake i dede u Pofaliće, prije nego su nemili događaji zadesili ovo područje. Pamtim da sam se uvijek vozio uz brdo kako bi stigao do njih. Nakon toga sam u Sarajevu bio krajem 80-ih godina na ekskurziji. Spavali smo na Jahorini, ali mi je Baščaršija najviše ostala u sjećanju. Sebilj joj daje posebnu draž. Tada sam Sarajevo doživio na potpuno bajkovit način. I danas sam u ovom gradu dva do tri puta mjesečno zbog posla. Upoznao sam ga detaljnije, osjetio sam ulice, noćni život i ugostiteljstvo na jedan novi i drugačiji način. Šetao sam i crvenim tepihom SFF-a. Sarajevo ima sjajne ljude.