MOTIVIRANI ZA PODUZETNIŠTVO U VRIJEME COVID-19

Da li postoje takvi? Koliko je onih koji i dalje žele pokrenuti svoje start up kompanije i upustiti se u avanturu zvanu poduzetništvo, iako su samo prije nekoliko mjeseci maštali o tome.

Piše: Adisa Tufo

Mnogi od onih koji su već godinama i decenijama dio realnog sektora u BiH, u posljednja tri mjeseca su se susreli s naizgled nepremostivim teškoćama, očekivali pomoć od vlada i lokalnih zajednica, a malo šta od toga svega je dospjelo do onih kojima je najviše potrebno.

Zajedno svjedočimo masovnom otpuštanju radnika u turizmu, ugostiteljstvu, ali i mnogim drugim privrednim granama. Sve je povezano i ništa ne funkcionira samo po sebi, osim javnih preduzeća i institucija. U cilju podrške privredi, cijeli svijet donosi mjere koje imaju za cilj pomoći privredi da opstane. I u BiH se donose mjere. Kakve-takve, mjerama se zovu. I da li se implementiraju. Ne. Još uvijek nijedna injekcija nije ubrizgana u realni sektor. A, poreske inspekcije masovno obilaze privrednike, koji su ionako uglavnom nelikvidni i na izdisaju, te se veoma trude da im zadaju posljednji udarac.

I ne nazire se kraj.

Očekujemo od mladih ljudi da i pored svega gore spomenutog, zažmire i usude se pokrenuti vlastiti biznis. Živjeti svoj san. Do jučer su i vidjeli neku svjetlost na kraju tunela. Primjer su im bili oni najuspješniji među njima. A, sad i na licima uspješnih privrednika, polukisele osmijehe vide. Kako se boriti s velikim porezima i doprinosima, kratkim rokovima za plaćanje svih fiskalnih i nefiskalnih nameta, visokim kaznama i za nehotičnu greščicu?

Mi koji smo do jučer ohrabrivali druge da naprave prvi korak, govorili im da je najvažnije usuditi se skočiti, a već kad se u vodi nađeš – plivati se mora, čini se da smo zašutjeli. Ili kad govorimo i ako uopće govorimo, onda nastojimo da ne spominjemo ovo vrijeme korone koje nas je primoralo da donosimo nove strategije, najčešće korigiramo broj uposlenih i lična primanja, te nađemo nove modele poslovanja – one za koje do sada nismo ni slutili da postoje.

Postajemo drugačiji, kreativniji i inovativniji. Krećemo na neke nove edukacije, pravimo korake u nepoznato i to ne zato što smo previše hrabri, nego naprosto drugog izbora nemamo.

Navikli smo se boriti za svoj komad tržišnog kolača i u toj borbi istrajavamo.

Prihvatamo da nam nije lako, prihvatamo da je budućnost neizvjesna i da se cijeli svijet susreo sa situacijom čiji je ishod nepoznat. Ali ostajemo na nogama. Bez pogleda uperenog ka horizontu (čitaj: ka onima od kojih su se očekivale značajne subvencije), nego najprije prema sebi, svom timu i vlastitim resursima, koji su uvijek najveći kapital koji nam je dostupan i sa kojim ćemo i ovu krizu nadrasti.

A,  da li smo motivirani za poduzetništvo u vrijeme pandemije covid_19? Jesmo. Koliko god zvučalo suludo ili hrabro ili besmisleno ili bespotrebno, mi drugačije ne znamo. U svakome od nas postoji iskonska potreba za opstankom i istinska želja i volja za životom. Samo se tom instiktu predajmo, a ovo će vijeme, kao i mnoga teška vremena, jednostavno proći…