Roj misli u glavi i jedan cilj: Donijeti odluku. I sve bi se činilo puno jednostavnije da dodatna uputa unutarnjeg JA ne glasi: Donijeti ispravnu odluku! I to odmah! E tu dolazi onaj popratni osjećaj „grča u želucu“, koji je kako vrijeme odmiče, sve izraženiji, a s njim i zaglušujuća buka u glavi.
Piše: Martina Čerenšek NLP coach, mr. pharm.
Svaki dan donosimo odluke i tako otkad znamo za sebe, a ipak, bez obzira na svo to iskustvo, kao da nam nije ništa lakše. Zapravo, kao da je sa svakom novom odlukom pritisak još veći. Čak se sve one prethodne dileme koje smo imali s vremenskim odmakom čine manje i jednostavnije, a odluka koju moramo donijeti danas sve važnija i ozbiljnija.
Toliko smo se puta u životu već našli u situaciji kad smo morali donijeti („tešku ili laku“) odluku, pa tako i jesmo, a pritom smo kao što možemo primjetiti ostali živi. Kad pokušamo analizirati jesmo li putem išta naučili, od drugih ili od sebe, primjećujemo/zaključujemo nekoliko vrlo zanimljivih stvari:
- Drugima je lakše, oni nemaju tako „važne“ odluke za donijeti, njihovi su problemi manji i potencijalne posljedice imaju manje utjecaja na budućnost (situacija poznata još kao „nikome nikad nije bilo kao meni sad“)
- Situacija u kojoj sam sada je potpuno drukčija nego bilo koja u kojoj sam se do sad našao/našla (…pa niti ne pokušavam upotrijebiti svoje dosadašnje iskustvo. Osim ako naravno situacija nije gotovo identična, jer onda onaj moj unutarnji JA, ponosno stupa na scenu sa stavom „pusti sad mene, znam što treba napraviti, ovo sam već vidio“.)
- Kad napokon donesem odluku, “ najpametnije je“ (pa to učestalo i činim) pitati se je li to bila prava odluka, žaliti ako je putem prozovem krivom i jako se željeti vratiti u taj trenutak i donijeti, s onom istom glavom na ramenima ovaj puta pravu odluku.
E ovo upravo nalikuje na zaključke koji bi nam mogli biti od koristi u budućnosti, slažete se?
Kad barem taj unutarnji JA ne bi bio tako strog i povremeno prilično „ograničen“, život bi nam bio puno lakši. Na primjer, od kud mu uopće ideja da postoji „ispravna odluka“ ili da se naš izbor svodi na opciju A ili opciju B?
Što se događa ako u trenutku odluke uskočimo u druge cipele? Možda u neke udobne tenisice na čijem potplatu piše „Griješiti je ljudski“ ili „Sve na što naiđemo je prilika za učenje“?
Jeste li primjetili da što duže razmišljate, to više „za“ i „protiv“ imate, ali za svaku opciju? I zanimljivo, osjećete kao da ste unatoč trudu, sve dalje od odluke, da svaka od odluke ima prednosti i nedostatke i da je gotovo nemoguće donijeti ono što nazivaju „pravom“ odlukom. Postoji li onda uopće „savršena, prava“ odluka?
Dok razmišljamo o tome, evo još jednog pitanja: čime se vodite kad donosite odluku? Zašto nas oduvijek svi mudriji, stariji, iskusniji upozoravaju da bi se odluke trebale temeljiti na razumu i da trebamo koristiti glavu, a ne srce? Možda prečesto podcijenjujemo onaj unutarnji osjećaj, kojeg na najljepšem hrvatskom još nazivamo i „gut feeling“. Ako malo bolje razmislite, taj isti „gut feeling“ je naša prva reakcija, ono „iznutra“ koje se upravo temelji na svim našim ranije doživljenim iskustvima koja su negdje zapisana i sada kada trebamo donijeti veliku odluku izlaze na površinu. Često bi voljeli da nam netko zavrti film unazad pa da vidimo što smo sve zaista putem naučili, a kad se to i dogodi, onda uspješno ignoriramo taj podatak Možda da ipak uzmemo i taj dio sebe u obzir i damo mu šansu?
I što ako zaista izaberemo stav da ne postoji „kriva“ odluka? Umjesto toga zamislimo da u točki odluke, koju god opciju izaberemo, dobivamo. Svaka odluka ispred nas stavlja put na kojem nas čekaju mnoge prilike za izuzetne stvari, samo ako tako izaberemo.
Što god odlučili, ne osvrćite se, jer taj je trenutak ionako prošao,…sada je jedini zadatak uživati putem i učiniti najbolje od onoga što slijedi!
Iznenadili biste se s čim se sve možete nositi…i izaći kao pobjednici, a putem naučiti o sebi i drugima. I još jednom se čini kao da ćemo dobiti upravo ono što tražimo: Novi problem ili priliku za učenje. Mi biramo…