O dobrim ljudima, rajskim otocima i rođendanskim spoznajama
Piše: Najra Krvavac
U nekakvo me rano jutro ranoga juna u inboxu dočekala poruka i pitanje, da di san zadnji tjedan u šestome? Poruku šalje mila Kolačarica, dio porodice koju sam prije nekoliko godina upoznala kao gošća u njihovom otočkom restoranu i u njih sve se bespovratno zaljubila nakon rubno nepristojnog, a urnebesno smiješnog odgovora Kolačaricine majke, šefice raje, na moju zabunu oko toga ko joj je nevjesta, a ko kćerka. A takve, rubno nepristojne i prekorubno urnebesne odgovore najviše volim. I šta ću, očaram se sa svih šest odraslih članova porodice, troje sitne djece, a prema nekoliko ljudi koji tu rade razvijem duboke simpatije. Prosto mi nisu ostavili izbora. U to junsko jutro odgovaram da nisam imala nekih velikih planova. “Spakuj se onda i dođi”, otpovrne Kolačarica, čiji obrazi kada ih ljubim mirišu na pistacije i sorbet od žalfije. Nenadano, veli, prazna kuća jedan cijeli tjedan.
Poslije sam danima svima koji su me imali strpljenja slušati ponavljala da sam dobar čovjek, jer se samo dobrim ljudima dešava da im ponude na raspolaganje kuću na rajskom otoku ’nako. I nije sad važno vjeruju li u to ovi strpljivi što su me slušali ili vi koji čitate, nije čak važno niti da li ja vjerujem da sam dobra: bitno je da me je ta neočekivana ponuda inspirirala da zaista budem bolja i ljubaznija.
Dvije sedmice kasnije sjedim s mojom otočkom porodicom ispod odrine, pijem bevandu iz orošene čaše i još jednom u sebi padam u nesvijest od njihove duhovitosti, širine duha i ukupnog zbroja broja knjiga koje su pročitali (kad stignete sve to pročitati, pobogu, radite 20 sati na dan?!). Prvi sam put sama na godišnjem odmoru, a da nikada nisam bila manje sama. Niti sam se, ako ćemo pravo, više smijala.
Još kasnije, po povratku kući, vozim auto na pranje i slažem stvari u gepeku. A tamo, između jakne za planinu i peškira za plažu – kutija izvrsnih vina. Otočkih. Uvalili mi dok nisam gledala. Sjedim na zidiću, pušim, piljim u gepek i razmišljam kako možda nisam sigurna jesam li dobar čovjek, ali je posve izvjesno da jesam od onih koje dobra sreća prati, jer sam okružena dobrim ljudima. I da u svakoj nedaći, i maloj i velikoj, valja smoći snage i sjetiti se toga. Te su misli ljekovite, misli ih češće, pišem sebi podsjetnik.
***
Ovo pišem dan prije svog četrdeset šestog rođendana. U ljeto iza sebe sam sabila nekoliko izvrsnih panoramskih pogleda, tri, četiri sjajne spoznaje, tri oslobađajuća smijeha i isto toliko jednako oslobađajućih plakanja. Sjetila sam se i da posjedujem vještine spontanosti i neplaniranja, pa sam jednog petka uvečer u 15 minuta spakovala nekoliko stvari, terapiju i psa, i osvanula na otoku. Doslovno. Na trajektu sam gledala kako sviće subotnje jutro. Naredna tri dana sam na plažu odlazila u 7 izjutra, u pustoj i nestvarno lijepoj uvali morem ispirala snove i jela najukusniju sabljarku ikad. Shvatila da je ovo bilo ljeto u kojem sam vidjela svoje dijete potpuno odraslo i neovisno, i tražila uzrok zašto me to rastužuje, umjesto da budem radosna. Jer, nije li zadaća nas roditelja vidjeti baš to, njih odrasle, čestite i samostalne?
Odgovor pronalazim na potpuno neočekivanom mjestu, u slučajno odabranom filmu. Žena svom odraslom sinu izgovara rečenicu: “Ja znam ko si ti bez mene. Ono što ne znam je ko sam ja bez tebe.”
Dan prije svog četrdeset šestog rođendana radosno dočekujem ostatak života i sve lekcije koje ću tek naučiti, greške koje ću tek napraviti, smijehove koje ću tek ismijati, putovanja s kojih ću se tek vraćati, dobre ljude koje ću tek sresti, zagrljaje koje ću tek primiti na poklon i sve one koje ću ja pokloniti. I ljekovite misli koje ću misliti.
Vrijeme je da naučim ko sam kad sam Najra, a ne mama, a privilegija godina i slobode je da se mogu tome i posvetiti.
Dan prije svog četrdeset šestog i vama želim to isto.