Na(j)racija: Moja sigurnosna mreža

„Okrenite se malo oko sebe. Svaka od žena koje poznajete, a koja tvrdi da ona to sve može sama, će sa beskrajnom zahvalnošću primiti ruku pomoći. Jer, može ona to sve, ne sjeti se da traži, ali to i dalje ne znači da joj ne treba. Ako ništa, eto bar da joj popravi dan“

Piše: Najra Krvavac

Većinu stvari u životu sam napravila i radim sama. Ne ubrajam sad ovdje stvari tipa posla, stana i auta, naravno da sam i to sama riješila, nego govorim o malim a velikim svakodnevnim stvarima. Ponijeti stvari nakon skoro dvomjesečnog putovanja iz automobila na četvrti, recimo. Zamjena guma, nabavke, servisi, poslovi, šetanje psa, sve što možete zamisliti, sve uradim sama. Predugo to već radim da se čak i za one stvari za koje je sasvim legitimno zatražiti pomoć, ja se toga ne sjetim dok ne, što bi rekao drug O., oposlim što sam naumila.

Prosto (pre)dugo živim sama i traženje pomoći, one neplaćene dakako, mi nije na rosteru. Tako je, kako je. Najčešće i ne razmišljam o tome, ali nekad me, naravno, smori. Kad mi se baš ne da vući kese s povrćem, voćem i namirnicama, uvijek imam aplikaciju preko koje mogu naručiti dostavu. Registraciju, hvala svemiru i svim pratećim službama, mogu obaviti preko posrednika: to me, da vam iskreno kažem, posebno raduje i cijenim tu civilizacijsku mogućnost. Ipak i naravno, ponekad mi taj isti svemir pred noge baci situaciju u kojoj mi je pomoć, htjela ja to ili ne htjela, neophodna. Ne često, ali se dogodi i onda se zapetljam kao pile u kučine, jer nemam ni tehnike ni vještine potrebne da to traženje oposlim kako spada. Eto, baš se jedna takva zgoda upravo desila. O njoj ću vam.

Dakle, godišnji sam počela na otoku. U mom slučaju, G.O. izgleda tako što oposlim sve što imam za naredne dvije sedmice, naradim što bi u normalnim firmama rekli, pa u petak poslijepodne zatvorim laptop, spakiram slušalice, isključim notifikacije na ostalim gadžetima. Ove godine, jer na otoku imam ljude koji znaju da imam neugodan običaj da negdje na pola tih slobodnih dana provirim šta se dešava, su mi rekli da lijepo izvolim ostaviti poslovnu aparaturu u jednoj, dok odmaram u drugoj kući. Tako sam i napravila. I sve bi bilo dobro da, na odlasku, nisam zaboravila da sve to pokupim. Kad kažem sve, to mislim doslovno: ostali su mi i laptop i punjač i slušalice, kompletna radna oprema. OK, naravno da mogu raditi i sa iPada neko vrijeme, pomoći se i telefonom, ali mi TREBA moja radna stanica. Kako god, punjač sam posudila od B. i bacila se na traženje alternative za dopremanje opreme u Sarajevo. Za slučaj da niste znali, evo da vam kažem i to da nema puta koji vodi od Korčule do Sarajeva – osim ako ga sami ne napravite. Nema, htjela sam reći, ni autobusa ni voza niti bilo kakvog drugog prevoza između te dvije lokacije. A jesen već uveliko počela, pa niko (osim mene) ne ide ni s otoka ni na otok. Dok sam smišljala opcije, a već se vidjela kako u najmanju ruku vozim nazad po sve to, nazvala sam drugare M. i T., da provjerim imaju li neku alternativu. Moji su drugari, dabome, već odavno drugari i mog sina. I dok sam ja unijela ono što sam se sjetila ponijeti u kuću i raspakovala, pa krenula opet tražiti šta mi je činiti, dobijem informaciju da su njih trojica već nazvali jedan drugog, trećeg i sve dogovorili i završili. Oposlili. M. predaje paket T. koji ga nosi u Split mom Vladi, a Vlado stavlja na prvi bus za Sarajevo. Prstom, dakle, nisam makla, a sve se završilo. Ustvari jesam, da okrenem broj ili dva na telefonu, ali to se ne pika. I nemam riječi da prepričam i opišem kakva me milina i zahvalnost preplavila kad sam shvatila da su moji momci, moja sigurnosna mreža, sve između sebe organizirali. Ne samo da nisam morala sama – nisam morala ništa. Okrenite se malo oko sebe. Svaka od žena koje poznajete, a koja tvrdi da ona to sve može sama, će sa beskrajnom zahvalnošću primiti ruku pomoći. Jer, može ona to sve, ne sjeti se da traži, ali to i dalje ne znači da joj ne treba. Ako ništa, eto bar da joj popravi dan. Meni su ova moja trojica popravili i dan i sedmicu, možda i čitav mjesec. Nisam. Morala. Sama. Malo li je?