Na(j)racija: Ne uzimaj metar u ruke!

 „Ni zub sama ne popravljam, niti sama sebi radim krvnu sliku, ima ljudi koji su se školovali za to“

Piše: Najra Krvavac

 Same se sebe najviše bojim kada uzmem metar u ruke i zađem po kući. To nikad ne završi mirno. Ni normalno. Bar nije do danas. Kako ne mogu na Korčulu, a vani ne izlazim već odavno, tako me sustiglo neminovno. Počelo je prilično nevino, s mišlju da ću malo srediti kupatilo. Možda malo okrečiti. Nabaviti neku lijepu policu za hodnik. Eventualno vrata da se zamijene. I malo bolji raspored u sobi, kad već pomičem stvari. E, pa pomaknula sam ih podaleko. Izvan stana. I sobu i kupatilo.

Prije dvije godine sam se uhvatila nekog kozmetičkog make-overa koji nije bio loš.

Zapravo, bio je bolji od svega što sam ranije radila. U međuvremenu, više sam izbivala nego u kući bivala, pa sam tek u posljednjih šest mjeseci shvatila gdje sam sve pogriješila i da mi je kupatila, koje isto stoji gotovo 20 godina, otkako sam kupila stan, sada već stvarno na vrh glave.

Pa sam uzela metar u ruke…

Međutim, ovaj put s nekoliko bitnih razlika za koje bih voljela da sam ih se sjetila i ranije. Evo ovdje ću ih ostaviti, možda nekome od vas dobro dođu, šteta je da se ne iskoriste.

Prva i osnovna stvar – ne uzimaj metar u ruke! Osim ako nisi školovani arhitekta, građevinac ili dizajner enterijera. Ni zub sama ne popravljam, niti sama sebi radim krvnu sliku, ima ljudi koji su se školovali za to.

Garantirano će sve to dva, pet, deset, nemjerljivo više puta bolje napraviti.

Ovaj put sam angažirala genijalce Enu i Dejana, koji su me prvo sve ispitali: te kakve su mi životne navike, šta radim u kojem dijelu stana i šta mi je važno u njemu.

Činjenicu da mi je Ena u prvih pola sata razgovora, čim me saslušala, predložila frižider za vino u centralnom dijelu kuhinje, nastojim potisnuti u sjećanju.

Eh, onda su sve izmjerili, pa nacrtali, pa izračunali i korigirali sve dok nismo svi bili sretni s onim na papiru. Onda smo odabrali i popisali materijale, rukovali i tu sam se spakirala u jedan ruksak i dvije kese i izašla iz stana. Ovdje je strašno važno da imate prijatelje voljne da vas trpe.  Prvo sam iznajmila stan u dijelu grada koji meni nije odgovarao (jer psu treba livada, a ne beton), pa je tada uletjela moja Brankica s ponudom da budemo cimerke.

Nije nam prvi put, doduše, uvijek me primi kad sam beskućnica i to radi i po kopnu i po otocima.

Kohabitiramo već sedmicama i prefino nam je, hvala na pitanju. Bane je super domaćica, zapratite je za više savjeta o gostoprimstvu i kuhanja ručkova (Bane, volim te!).

Druga bitna stvar je da se ne snebivate rasprodati iz kuće ono što vam više ne treba. Ja sam svoje za dva dana riješila i tim novcem platila pretjerivanja.

Treća stvar je da poslušate prijatelje koji znaju bolje od vas šta je ekonomičnost. Imam sreću i Enisa, pa je on sve izekonomisao za mene.

Danas se vraćam u svoj novi stan, a da nisam očima vidjela ni jednog majstora. Osim, naravno, Enisa.

How cool is THAT?