“Malo kada sam na spavanje otišla tako sretna zbog nečije sreće i darovane mi mogućnosti da, makar preko fotke, budem djelićem i svjedokom radosti”
Piše: Najra Krvavac
Nedavno sam pročitala divnu misao, koju citiram po sjećanju: na svijet dolazimo ne donoseći ništa i s njega odlazimo ne odnoseći ništa. Ipak, u međuvremenu se svađamo kao da posjedujemo nešto.
Prije nekih šest godina sam T., bliskoj, dragoj, dugogodišnjoj prijateljici u nekoj šetnji dugo i opširno (volim ja to dugo i opširno) objašnjavala kako sam u fazi života u kojoj me prati neugodan osjećaj da dajem od sebe puno više nego što (zauzvrat) primam, i da me to počelo ozbiljno umarati i prazniti.
Ovo sam potkrijepila neprekidnim nizom konkretnih primjera iz tog vremena, što je T. strpljivo i pažljivo saslušala. Emotivno i materijalno, smatrala sam, rashodi su mi daleko viši od prihodovanja i da je krajnje vrijeme da tu nešto promijenim. U jednom trenutku T. je stala, okrenula svih svojih 183 centimetra prema meni i raširenih zift crnih očiju pažljivo i s jednakom strpljivošću koju koristite kada osobama s intelektualnim poteškoćama razjašnjavate nešto, objasnila da sam potpuno pogrešno shvatila koncept davanja i primanja. Naš ovozemaljski zadatak, veli mi T., nije da dajemo tražeći ili očekujući nešto zauzvrat, nego da dajemo zato što je davanje samo sebi svrha. I da nas davanje ispunjava daleko više nego primanje, a da to dvoje nije povezano i da se ne radi jedno zbog drugog. Mogu biti posljedica jedno drugom, ali nikako i nikada isključivi razlog.
Trebalo mi je vremena da ovo procesuiram. A onda sam, opreznim koracima, ovu teoriju počela primjenjivati u praksi.
Šest godina kasnije, renoviram stan. U njemu je krasan, karmin crveni kauč, koji mi više ne odgovara. Spletom okolnosti ga poklanjam djevojčici koja se, svemir voli takve slučajnosti, rodila taman nekad u vrijeme kada je meni T. objašnjavala sve o davanju i primanju.
Dva sata kasnije mi je u inbox društvenih mreža stigla fotografija prevesele djevojčice na kauču koji konačno ima svoju pravu svrhu: na naslonu je poredano desetak plišanih igračaka, a svi skupa čekaju svoju novu vlasnicu na počinak. I tu mi se, konačno i bez mogućnosti za povratak u staro razmišljanje, otvori cijela slika: davajući primamo, to je ono što nas treba ispunjavati. Malo kada sam na spavanje otišla tako sretna zbog nečije sreće i darovane mi mogućnosti da, makar preko fotke, budem djelićem i svjedokom radosti. Alternativa ovome bi bila da kauč prodam, uzmem novac za koji ću, opet, kupiti novi komad koji će me nakratko obradovati, ali mi za koju godinu više neće trebati. I tako, pogađate, u krug. Beskonačan. S druge mi strane fotka nasmijane djevojčice treba. Svakoga dana.
Prije tačno 17 godina, znam da su bila ova doba, jer smo čekali karnevalsku povorku, trogodišnji Vlado je marljivo mrljavio po nekoj čaši vode, kako to klinci obično rade: u nju ubacivao šećer, pa kamenčiće, pa kafu, a onda sve skupa miješao nekakvom trščicom. Kad mu je to dodijalo otišao za svojim poslom, a ja bez razmišljanja prosula sadržaj čaše u žardinijeru. Vratio se pet minuta kasnije, pitao gdje je voda, ja mrtva-hladna rekla da sam prosula.
– Ali zašto? To je bilo MOJE.
Prije nekoliko dana mi je, na moje svekoliko insistiranje da organizira zajedničku večeru s djevojkom, nježno, blago, nasamo, ali veoma odlučno objasnio da različito poimamo vrijeme i ozbiljnost. I da bi on radije sačekao još nekoliko mjeseci do upoznavanja. Jer je to njegovo – njegova je privatna stvar hoće li ili ne upoznati curu s roditeljima.
Sedamnaest godina kasnije se nismo, dakle, promijenili: on i dalje ima integritet, a ja sam užasno naporna u mišljenju da ga, samo zato što sam ga rodila, posjedujem. I njega i njegove odluke. A ništa pod kapom nebeskom nije tako daleko od istine kao takvo razmišljanje.
Željela sam vam reći, zbilja ne posjedujemo ništa. Ni na šta, osim da budemo bolji i sretniji ljudi, nemamo pravo. Dolazimo i odlazimo ne donoseći niti odnoseći nešto, hajde da se tako ponašamo i u međuvremenu.
Hajde da danas idemo s tim.