Ne mijenjajmo stvari oko sebe, mijenjajmo sebe i sve oko nas postati će drugačije! Upravo ova rečenica je nešto čime ćemo iziritirati mnoge ljude od sebe, najteža je za prihvatiti, jer kad se zaista suočimo s njenim značenjem, onda više ni u koga, osim u sebe ne možemo uprijeti prstom.
Piše: Adisa Tufo
A, onda moramo i prihvatiti da samo naše postojanje i bitisanje u zajednici i na planeti Zemlji, zahtijeva i određenu odgovornost; odgovrni smo prema sebi, ali i prema svemu oko sebe. U skladu sa tim \”osviješćenom stavrnošću\” moramo kreirati vlastite ciljeve i pokrenuti se. Doći do cilja nećemo \”iz kreveta\” niti \”iz kafane\”, moramo izaći među ljude, ući u institucije, raditi, često se boriti s vjetrenjačama, s neodobravanjima onih oko nas, s podmetanjima nogu, s različitim edukacijama, ni nabrojati se ne može šta smo sve \”primorani\” uraditi, da bismo postali bolji. A naše \”činjenje\” postepeno će mijenajti nas, ali i svijet oko nas.
Dešava nam se gotovo svakodnevno da slušamo \”jadikovanja\”. Ljudi se žale na sve i svašta. Promjenili bi oni sve, od fudbalske reprezentacije, obrazovnog sistema, preko policije – do vlade, a nisu u stanju korigovati svoju ishranu i skinuti koji kilogram viška, zbog kojih imaju problem sa visokim pritiskom, kičmom i dijabetesom. Ili odreći se pušenja koje predstavlja ozbiljnu prijetnju njihovim plućima, ili izboriti se sa ovisnošću o alkoholu, pornografiji, rijalitijima, kockom ili nekom drugom pošasti. Da ne govorim da takvi najčešće svoje komantare na socijalnim mrežama pišu arhaičnim jezikom i s totalnim nepoznavanjem osnovne kulture, a da ne pominjem pravopis.
Pitanje koje se često postavlja je: kako to da su neki ljudi uspješni, neki ne. Neki osviješteni, a neki ne. Svi manje ili više imaju jednake resurse. Svi manje ili više imaju iste šanse. Barem u demokratskom društvu. Kažu da čovjek već u sebi posjeduje sve resurse koji su mu potrebni za uspjeh.
Da smo živjeli prije nekoliko vijekova u doba vladivana kraljevskih dinastija, samo kao pripadnici neke visoke kaste ili klase, imali bismo šansu da dostignemo neku značajnu društvenu funkciju ili položaj, da budemo istaknut član jedne zajednice.
U ovom vremenu je svima, manje ili više omogućeno da se penju stepenicama ka vrhu. Do vrha u nauci, politici, biznisu, sportu, umjetnosti, ljudi u većini slučajeva dolaze samo na osnovu svoga truda, rada, upornosti, talenta, komunikativnosti, kompetentnosti…
Rekli bismo da nikad šanse nisu bile veće i više vrata otvoreno. Ipak većina se nikad ne makne sa mjesta, ostane zarobljena vlastitim ograničavajućim uvjerenjima. Ili lijenošću. Ili nemogućnošću i nedostatkom želje da preuzme odgovornost.
Samo oni koji čine jednu zajednicu, tu zajednicu mogu i mijenjati. Kako? Pa naprosto početi sa mijenjanjem sebe!