Ne treba biti bolje, samo da nije gore od ovoga

„Nedavno mi je neko skrenuo pažnju na to da u svim svojim tekstovima težim kulminaciji u kojoj stvari trebaju postati bolje. Evo, neka ovaj tekst bude drugačiji“

Piše: Najra Krvavac

Ušuškana u udobnosti vlastitog svijeta, porodice, prijatelja, psa, posla i knjiga, sve rjeđe izvirujem nosom na vjetrometinu svijeta oko sebe. Kada, pak, ponekad to i napravim, obično mi se nos smrzne od hladnoće odnosa među ljudima. Za ovo života što sam do sada proživjela, čini mi se da nikad nismo imali više terapeuta za emocije, a da je društvo bilo bolesnije od njihovog nedostatka. Što je više ovih što terapeutišu, manje je ljudi koji nešto, bilo šta, osjećaju. Hm.

Nedavno sam na jednoj društvenoj mreži napisala status približan ovoj misli, i iz desetina komentara ispod toga shvatila da se većina nas obrela u istom čabru. Vjerovatno su nebrojeni razlozi za to, ali iz ovog izloga biram nedostatak opće kulture, obrazovanja i svekoliko duhovno siromaštvo kao dio razloga zašto smo prestali biti dobri jedni prema drugima. Neću sad pisati o razlikama u načinu na koji je odgajana moja i generacija, recimo, mog sina, da ne bih upala u u moje vrijeme zamku. Reći ću samo to da bih voljela da je u moje vrijeme (eto, šta sam vam rekla, ne može bez toga) informacija o svemu i svačemu bila dostupna kao što je to danas. S druge strane, evo danas nam je sve dostupno, pa nije baš da smo se proslavili kao konzumenti informacija. Ima nešto urnebesno smiješno u retrogradnosti toga što, primjerice, današnje tehnologije koristimo kako bismo otvorili pitanje da li je Zemlja okrugla. Slažem se da je kritičko razmišljanje važno, ali dajte da se malo bolje organiziramo oko toga o čemu razmišljamo.

A, ono o čemu ja razmišljam u posljednje vrijeme je kako je ljudima zupčanik pukao na mjestu elementarne pristojnosti i odjednom je rasprostranjena navada da se ne odgovara na pozive ili poruke, tvrdoglavost se trenira u prometu, a oko nas je sva sila nekakvih agresivnih ljudi koji svoje mišljenje drže jedinim ispravnim isključivo na temelju toga što je – njihovo. Jedni prema drugima se mahom odnosimo kao prema prolaznoj, potrošnoj robi iz koje treba iscijediti korist ili dobit ili vrijeme ili sve to skupa, a jednom iscijeđena ta roba postaje beskorisna. Pa, idemo dalje, do neke nove. Nekad smo iscijeđeni, nekad smo mi ti koji cijede, ali sveudilj niko ne razmišlja šta će biti kada potrošimo sve oko sebe, pa i sebe? Čini mi se da smo blizu toga. Jedni druge gledamo kroz nišane i procjenjujemo razinu tuđe sretnosti kroz kojekakva sokoćala, pravdajući se time da su nam naši mikrosvjetovi dovoljno udobni (evo ja prva!) da bismo se time bavili, jer nas se ne tiče. A, tiče nas se, više nego ikad. Stvarnost anesteziramo površnim razgovorima sa jednako površnim instant-terapeutima s online diplomama i filozofijom da trebamo u svakom trenutku biti sretni prosto zato što je tamo potok, a ovdje cvijet. Usput, tuge su važan dio našeg bića i pronicanje u dubine s isključivom namjerom da negdje dolje pronađemo zauvijek sreću i vječni ekvilibrij Tanatosa i Erosa je učinkovito jednako kao i listanje magazina s lijepim fotografijama da bismo izliječili aneurizmu. Nikoliko, dakle.

Nedavno mi je neko skrenuo pažnju na to da u svim svojim tekstovima težim kulminaciji u kojoj stvari trebaju postati bolje. Evo, neka ovaj tekst bude drugačiji: Ne treba biti bolje, samo da nije gore od ovoga. I nek\’ ne puca.