Nejra Pinjo: Ljubav prema konjima kao životno opredjeljenje

Nejra je, kaže, uvijek bila ludo zaljubljena u konje. Iako je završila Ekonomski fakultet u Sarajevu, znala je da će njena profesija biti vezana za ova plemenita bića. U Americi je stekla certifikat za terapijsko jahanje kao i certifikat za instruktora sportskog jahanja. S Nejrom smo razgovarali o njenim počecima u jahanju, šta je zapravo terapijsko jahanje i kome je namijenjeno, a da su konji i ljudi prijatelji, te koliko je njihova veza jaka, uvidjeli smo prilikom posjete Konjičko rekreativnom centru \’\’Pegasos\’\’ u Sarajevu

Piše: Ilma Jakubović; foto: Muamer Kolar

Još kao djevojčica zavoljela je konje te je imala veliku želju da nauči jahati. U djetinjstvu je, kaže, uvijek imala izgrebana koljena i dlanove jer je pokušavala imitirati konjski hod. Jahanjem se počela baviti s osam godina kada su njeni roditelji pronašli \’\’Dapple Gray\’\’, mali centar u Sarajevu gdje su se održavali časovi jahanja.

Trinaest godina sam provela u tom centru, jašući i uživajući s konjima. Sjećam se da sam za vrijeme zimskog i ljetnog raspusta ustajala u 6 sati da stignem prvim autobusom do štale kako bih pomagala u radu oko konja i kao nagradu dobila da jašem. To su bili moji najsretniji trenuci. Čak mi nisu smetala ni zadirkivanja mojih prijatelja da smrdim na štalu i konje, čak sam bila jako ponosna na to,…, (smijeh) – na početku našeg razgovora će Nejra.

 \’\’Jahači Nade\’\’

Ova 27-godišnjakinja se 2013. godine upoznala s programom terapijskog jahanja u \’\’Jahačima Nade\’\’ koji djeluje kao jedno od udruženja u sklopu Konjičko rekreativnog centra \’\’Pegasos\’\’ gdje je ubrzo počela i raditi kao instruktor jahanja. Iako je imala dodira sa svim jahačima koji su dolazili na jahanje, kaže da je njeno najveće zadovoljstvo bilo raditi s osobama s poteškoćama u razvoju. Mada je završila Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, oduvijek je znala da će njena profesija biti vezana za konje, ali nije bila sigurna u kojem pravcu će tačno ići. Nakon volontiranja u terapijskom programu, a potom i rada sa Senadom Muratović, koja je tada bila jedini certificirani instruktor terapijskog jahanja u BiH, znala je da je upravo to ono što objedinjuje sve što je oduvijek željela – njenu veliku ljubav prema konjima i mogućnost da pomaže ljudima.

Kada sam skupila hrabrosti da poduzmem prvi korak ka ostvarenju svog sna počela sam da istražujem centre po Americi koji pružaju usluge obuke i certificiranja. Uz pomoć prijateljice Dionne Newton koju sam upoznala u \’\’Jahačima Nade\’\’, pronašla sam centar „High Hopes“ u Connecticutu. Proces apliciranja nije bio jednostavan, zahtijevalo je dosta papirologije kao i video koji pokazuje moje jahaće umijeće. Nekoliko sedmica nakon što sam poslala prijavu dobila sam mail u kojem su mi javili da sam primljena u program obuke – kaže Nejra.

\’\’High Hopes\’\’ jedan je od vodećih centara u Americi koji postavlja standarde drugima, a Nejra je kako za sportsko, tako i za terapijsko certificiranje položila s najvišim ocjenama.  

Ovaj program izuzetno je skup čak i za američke standarde. Nejra to nije mogla priuštiti, a opcija odustajanja nije dolazila u obzir. Počela je tražiti stipendiju, nekoga ko će razumjeti važnost i potrebu njene edukacije.  Poslala je više od 300 mailova, obavila brojne formalne i neformalne razgovore, ali i dalje nije imala ikoga ko bi sponzorirao njen odlazak. Kada je već počela da odustaje od svog sna, odlučila je pokušati još jednom. Kontaktirala je Sanelu Jenkins.

• Nisam imala nikakva očekivanja jer nakon 300 zatvorenih vrata ne mislite da će se sljedeća otvoriti. Međutim, Sanela ih je za mene širom otvorila. Mnogo joj se dopala moja borbenost, želja i ljubav, a i sama ideja o napretku terapijskog jahanja u BiH je za nju bila sjajna. Nakon nekoliko dana poslala mi je odluku da će me stipendirati. Tako da je Sanela Jenkins najviše zaslužna za sve što sam do sada postigla i na tome ću joj uvijek biti neizmjerno zahvalna – s osmijehom će Nejra.

Terapijsko jahanje

U Americi je provela šest mjeseci, prihvatajući sve prilike koje su joj se pružale, pa je pored certifikata za instruktora terapijskog jahanja, polagala i za certifikat za instruktora sportskog jahanja. Tokom boravka u Americi mnogo je razmišljala o BiH i potencijalu koji imamo da ta jahačka grana zaživi.

-Ono što me činilo tužnom u tim trenucima jeste činjenica da osobe s invaliditetom nemaju gotovo nikakvu podršku i u drugim sferama svog života u BiH. Najveći razlog mog povratka jeste upravo moja želja da im ja pružim podršku svojim znanjem i iskustvom koje sam stekla i da iskuse boravak s konjima na siguran i profesionalan način jer je jahanje izuzetno iskustvo za sve ljude i zbog toga mislim da i oni imaju pravo da dožive magiju kojom nas konji zauvijek vežu – iskreno će Nejra.

Pitali smo je šta je to, zapravo, terapijsko jahanje, kakav ima učinak, te kome je namijenjeno.

– Terapijsko jahanje je vid terapije koji koristi sportske elemente jahanja i trodimenzionalni pokret konja kako bi postigao neke terapijske beneficije kao i poboljšao kvalitet života osoba s poteškoćama u razvoju. Najznačajnija stvar koja se dešava na leđima konja jeste što su kretnje konja najsličnije našim kretnjama. Kada osoba koja nema mogućnost kretanja, ili je to kretanje limitirano, jaše konja prvi put, dobija osjećaj da se samostalno kreće. Programi terapijskog jahanja su tako osmišljeni da se podsticanjem mogućnosti koje te osobe imaju radi, bez da su oni toga svjesni, na njihovim nedostacima. Na časovima jahanja postiže se i njihova socijalizacija kroz kontakt sa životinjom, drugim jahačima, volonterima i instruktorom. Na leđima konja mogu ponekad i prvi put u životu iskusiti stvari koje do tada nisu mogli kao što je šetnja kroz strme, kamenite i uske puteve u prirodi, dodir lišća na granama i divni čisti zrak izvan smoga i zagađenosti grada. Mnogo toga što nauče na časovima jahanja ih pripremi i ojačaju za njihovu svakodnevicu. A to je najveći motiv i nada koju ja kao instruktor terapijskog jahanja imam, da to sve vidim i kod djece u BiH. Spektar poteškoća na kojim se može raditi u terapijskom jahanju je širok, te su u njega uključene kako fizičke, tako i psihičke limitacije kao i problemi u ponašanju. Ponekad čak nije ni neophodno da imate neke formalne poteškoće da bi jahanje bilo ljekovito za vas – objašnjava mlada instruktorica.

Za jahanje nikad nije kasno, iskoristite nadolazeće jesenje dane i izdvojite vrijeme da uživate u prirodi, a Nejru možete pronaći u \’\’Jahačima Nade\’\’ u sklopu Konjičko rekreativnog centra \’\’Pegasos\’\’.