Prve novce počela sam zarađivati još u srednjoj školi, i to pisanjem. Ne znam kako to danas izgleda, ali tada smo imali dvije pismene vježbe kroz godinu i obično su među rajom cirkulirale dvije ili tri teme koje će biti zadate
Piše: Najra Krvavac
Nema šoping faze kroz koju nisam u životu prošla. Što bi rekao Tadija u filmu Mrtav ‘ladan – Meni ništa nije nepoznato!
Prve novce počela sam zarađivati još u srednjoj školi, i to pisanjem. Ne znam kako to danas izgleda, ali tada smo imali dvije pismene vježbe kroz godinu i obično su među rajom cirkulirale dvije ili tri teme koje će biti zadane. Ovi su sastavi bili presudni za ocjenu iz, kako se tada zvao predmet, srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika.
Oni koji su mogli manje od džeparca uštinuti su mi plaćali za jedan tekst, po sistemu lutrije – ako ih ta tema pogodi, super! Oni, pak, koji su imali malo više budžetskih sredstava na raspolaganju plaćali su dva, a nekada bome i sva tri teksta da osiguraju prolaz u finale. Meni je to išlo kao na traci i primala sam sve narudžbe, jer sam mogla nakucati tekstova koliko ti duša išće i to pod odmorom, rukom na komadu papira naslonjenom na koljeno.
Jedne se zgode iz ove faze i danas sjećam. Profesorica je, nakon ocjenjivanja radova, desnom rukom visoko podigla moju zadaćnicu i nadahnutim, ganutim glasom pred cijelim razredom rekla kako je moj rad naprosto savršen i da bi ona moj stil pisanja prepoznala među hiljadu drugih radova. Prošlo je 30+ godina, a ja još uvijek ne znam da li bih trebala biti zabrinuta zbog karijere koju sam kasnije odabrala ili da mi samo bude smiješno zbog činjenice da su u tom trenutku dvije trećine mog razreda, a dobra polovina ostatka škole, imali moje radove u svojim bilježnicama.
Uglavnom, ta dva puta u godini sam mlatila ozbiljne pare koje sam kasnije trošila na tople sendviče, koji su tada bili gastronomski neviđeni hit, prve Coca- Cole u konzervi, muzičke kasete, šarene bilježnice i slično… Kasnije, dosta kasnije, kada sam već spadala u kategoriju odraslih, bar po godinama, imala sam identičnu fazu. Kupovala sam sve što bi mi palo na pamet, bez ikakvog razmišljanja i računanja. Ako bi nešto, primjerice, koštalo 200 novčanih jedinica, a ja bih u tom trenutku imala njih 180, cijelo moje biće je bilo fokusirano ne na to što više neću imati ništa, nego kako da zaradim tih dodatnih 20. Trošila sam, ukratko, kao pijani ruski mornar.
Između ovo dvoje bio je period kada sam bila ekonomski odgovorna, bar na vani. Ustvari, s najbližom prijateljicom sam vrtjela kreditne kartice da moj, a ni njen muž ne primijete treće čizme i pete farmerke. Nije uspjelo ni jednoj ni drugoj, ali bar danas imamo odlične priče za ispričati djeci.
Ova faza u kojoj sam sad traje već nekoliko godina i sviđa mi se, mislim da ću je zadržati. Kupujem samo ono što mi i onda kad mi stvarno treba. Ne trčim više za zadnjom generacijom mobitela ili sata ili tableta, to ionako sad već možete stići jedino ako ste vlasnik Applea, nego preskačem nekoliko serija. Jedne sam espadrile, koje su mi bile udobne i strašno drage, nosila toliko da su kraj kontejnera pored kojeg sam ih ostavila stajale dobra tri dana. Ogroman broj stvari sam vremenom i podijelila. Nemam više nekih želja. One koje imam, a glupe su, sada bar znam da su glupe.
Ipak, nedavno sam ručala s prijateljicom koja je sad, ovog trenutka u daj mi sve i daj mi sad fazi kupovanja i, da vas ne lažem, osjetila sam trunčicu nostalgije dok je pokazivala tri para gotovo identičnih pari patika koje želi i koje će, sve su prilike, dok vi ovo pročitate ona i kupiti.
I, vala, neka će. I ta tri i još šest, ako joj je ćeif.
Neće ni to zauvijek trajati.
Hajde da idemo s tim.