(Ne)obična zanimanja: Lamija Saračević: Dok je ljudi, mjerit će se vrijeme

Iako smo navikli da za stolovima, punih satova, nalazimo muškarce, dama iz sarajevskog naselja Švrakino Selo dokazala je da je vrhunska u popravci mehaničkih satova. Jedina je žena sahadžija u našoj zemlji, a zanat je naslijedila od djeda Ahmeta, koji je 1947. godine otvorio radnju u rodnom Jajcu. Poslije njega ovaj posao preuzima njen otac Sabahudin

Indira Delić; foto: Muamer Kolar

U stara vremena kada se “sporije” živjelo sahadžije su imale pune ruke posla, no danas je ovaj zanat na udaru moderne tehnologije koja polako zauzima vodeća mjesta. Tehnološki napredak u izradi digitalnih satova, uveliko ograničava čuvare ovog starog zanata. No, ipak u našoj zemlji ima sahadžija koji, uprkos digitalizaciji, njeguju tradiciju.

Smjer za časovničara

Iako smo navikli da za sahadžijskim stolovima nalazimo muškarce, Lamija Saračević iz sarajevskog naselja Švrakino Selo dokazala je da je vrhunska u popravci mehaničkih satova. Ova dama jedina je žena sahadžija u našoj zemlji, a zanat je naslijedila od djeda Ahmeta, koji je 1947. godine otvorio radnju u rodnom Jajcu, poslije njega ovaj posao preuzima njen otac Sabahudin. Tradicija se nastavila pa je nakon završetka osnovne škole Lamija čvrsto odlučila da će se baviti istim poslom kao njeni djed i otac, bez obzira na to što su je mnogi pokušali nagovoriti da svoju profesiju usmjeri ka nečem drugom.

Ekipi našeg magazina Saračević je otvorila vrata svoje sahadžijske radnje “Omega”, te ispričala kako je sve počelo.

– Ljubav prema ovom starom zanatu kod mene se javila u djetinjstvu. Živjeli smo u Jajcu i često sam odlazila u očevu radnju, posmatrala sam ga kako radi i već tada sam znala da želim nastaviti porodičnu tradiciju. Poslije smo se preselili u Oslo. Tamo je otac radio u Rolexovom servisu, a nakon toga dolazimo u Sarajevo gdje je  nastavio s poslom. Dok sam još bila u osnovnoj školi porodična urarska radnja bilo je mjesto gdje sam pisala čak i zadaću. Nakon osnovne škole, iako su me nagovarali da upišem nešto drugo, čvrsto sam odlučila upisati Srednju školu metalskih zanimanja u Sarajevu, smjer časovničar. Bila sam zadnja koja je završila taj smjer – kazala je Lamija i dodala da žali što taj smjer više ne postoji u našoj zemlji.

 Predrasude u poslu

– Danas se ne može obrazovati za sahadžiju našoj zemlji. Taj smjer u metalskoj školi više ne postoji. Nažalost, oni koji se žele educirati za ovaj zanat morali bi otići u susjedne Regionalne gradove kako bi dobili diplome. Imala sam sreću što sam nakon završene škole odmah svoje znanje mogla primijeniti u praksi. Mnogi misle da je bavljenje ovim poslom jeftino, što nikako nije tačno. Potrebno je dosta alata, stolova, to su sve skupe investicije. Lampe, šrafcigeri, pincete, to je osnovno, ali ako hoćeš kvalitetniji set šrafcigera, on košta 500 KM – kaže Lamija.

Saračević nam je kazala da često nailazi na predrasude u poslu. Posebno je to bilo izraženo na početku, kada je preuzela posao od oca. Mušterijama je bilo čudno što je s druge strane sahadžijskog stola žena, no ljubav prema poslu nikada joj ne dozvoljava da poklekne.

– Trudim se raditi posao najbolje što mogu. I dalje se borim s predrasudama, kojih ne bi smjelo biti. Poslovi se ne smiju dijeliti na muške i ženske. Nije mi jasno koja je to razlika između muškarca i žene u mom poslu – ističe ona.

Lamija kaže da je teško nabaviti materijal za popravku satova. Često mora naručivati dijelove iz inostranstva.

– Materijal, također, možemo nabaviti putem interneta, jer u našoj zemlji ima malo ili nimalo potrebnog materijala. No, kada se nešto voli nije teško. Veoma sam zadovoljna i sretna mojim poslom. Nikada nisam zažalila zbog toga. Ne mogu zamisliti sebe kako sjedim u nekoj kancelariji i tipkam na tastaturi po osam sati dnevno. Iskreno i moj posao nekada zna biti naporan, no na kraju sve stignem obaviti  na vrijeme. Kako kaže stara narodna: “Dok je ljudi mjerit će se vrijeme” – istakla je Lamija.

 Svaki sat ima svoju priču

– Već osam godina radim ovaj posao, tako da imam mušterije koje se stalno vraćaju, često samo zbog toga da bi zahvalili na dobro obavljenom poslu. Ljudi su emotivno vezani sa svoje satove. Neke su naslijedili, dobili… Tako da s dozom sumnje predaju takve satove na popravku. No, kada vide da smo im spremni pomoći te popraviti, bivaju sretni. Svaki sat ima svoju priču koje naše mušterije često podijele s nama.