Nije prijateljstvo dugme

„Kažu da je vreća zajedno pojedene soli mjera, prije nego li se prijateljstvo potvrdi, ali ja mislim da nije: mjera je vreća uloženog, pa opravdanog povjerenja u prijatelja“

Piše: Najra Krvavac

Intuiciji treba vjerovati. Poškaklji li vam nemir utrobu, ne treba čekati petu ili desetu ili petnaestu potvrdu, na prvu treba reagirati. Sigurna sam da ima istine u onome da nasljeđujemo znanja od predaka, pa čak i onda kada nam se neka situacija događa prvi put – znat ćemo po nelagodi u kičmenom stubu da bismo je trebali izbjeći, ma kako umu teško bilo da u to povjeruje.

Osjećaju treba vjerovati. Nisu to uvijek fanfare i bubnjevi, nekad je samo nagovještaj. Miris uhvaćen po rubu i u prolazu, nečija proširena zjenica dok vam govori o ljubavi ili poštovanju ili odanosti. Okrugla, a nejasna misao koja vam se drži za još snom zalijepljene trepavice. Vjerujte joj.

Znanju treba vjerovati. Znanje je teško falsificirati: oni vještiji mogu neko vrijeme održati privid da se u nešto razumiju, ali je to u pravilu kratkoga daha, nemojte se odveć oko toga brinuti. Kad-tad će se neznanje rasuti kao perje, a perje je teško ponovo prikupiti. Znanje, ono stvarno, nije ni nalik perju. Deblo je to, s korijenom duboko u zemlji, koje će neznanje teško pokolebati, a na kojem će vjera u sebe lako otpočinuti.

Prijateljstvu treba vjerovati. Nije prijateljstvo dugme, ne može ga se odšiti, pa zašiti. Kažu da je vreća zajedno pojedene soli mjera, prije nego li se prijateljstvo potvrdi, ali ja mislim da nije: mjera je vreća uloženog, pa opravdanog povjerenja u prijatelja. Ruka položena na rame, bez buke i puno riječi i onda kada to nije ništa drugo, nego upravo to – jedna ruka i jedno rame. I onda kad je od vjetrova i oluje teško držati ruku mirnom, a od tuge rame uspravnim.

Mijenama treba vjerovati. Ništa nije u stijenu uklesano, sve što znamo i vidimo – jednom će se promijeniti. Okrenut će puni krug ili će nas, kao iz voza, ispustiti na nekoj neočekivanoj stanici, ali hoće, mijenjat će se. Srećom je tako. Da je drugačije, sve bi ovo bilo strašno, nepodnošljivo dosadno.

Sebi treba vjerovati. Dopustiti da se povremeno preslušamo. Da budemo lijeni, nepametni, plačljivi, euforični, rasijani, djetinjasti, nerealni. Voljeti sebe je mudrost mudrija i zahtjevnija od drugih: i lijenost i nepamet i plačljivost i euforija i rasijanost i djetinjastost i nerealnost, dio je onoga što jesmo. Nismo štreberi petičari, bar ne uvijek. Nekad smo solidne trojke ili  buntovne dvojke, nekad prosto naslagani kečevi zbog kojih je red ponavljati godinu. I dalje smo to mi, svoji, a prema sebi treba biti nježan. Sebe je pametno voljeti. Od svih patetičnih i self-healing mudrosti poruka sa boca, ova je najstvarnija.

Za kraj, treba vjerovati psima.

Oni vas, na koncu, nikada neće iznevjeriti.  Čak ni onda kada vi sami sebe izdate. Njihovi repovi, eto sreće! Ne haju za vaše samoizdaje – mašu vama, baš onakvima kakvi jeste.