Obavezan ultrazvuk dojki do 25., a mamografija s 40

U toku životnog vijeka od 80 godina jedna od osam žena obolijeva od karcinoma dojke. Ova opaka bolest može početi u mliječnim žlijezdama, mliječnim kanalićima, masnom tkivu ili vezivnom tkivu. Može rasti veoma sporo i metastazirati u ostale dijelove tijela. U našoj zemlji broj novootkrivenih slučajeva godišnje iznosi 1.152, dok su na Klinici za onkologiju KCUS, tokom protekle godine, liječene 374 žene s novootkrivenim karcinomom dojke. Ukoliko osjetite promjenu, koja nije uobičajena, hitno se obratite doktoru. Ovoga puta, o ovoj temi, razgovarali smo s poznatim bh. stručnjacima, doktorom Semirom Bešlijom, te psihologinjama Berimom Hačam i Mirjanom Musić

Piše: Indira Delić

 Semir Bešlija    

  Žene je potrebno naučiti raditi samopregled dojki

Semir Bešlija, šef je Klinike za onkologiju UKC Sarajevo i vandredni profesor na Katedri interne medicine, Medicinskog fakulteta u glavnom bh. gradu. Č̌lan je nekoliko profesionalnih bh. i svjetskih onkoloških udruženja, te autor više od  trideset članaka objavljenih u relevantnim onkološkim časopisima. Pitali smo ga je li karcinom genetska bolest…

– Svaka maligna bolest uzrokovana je nizom faktora koji su u međusobnoj relaciji u realnom vremenu. Genetska predispozicija je jedan od njih i ta veoma kompleksna geneza maligne bolesti čini i naš pristup u liječenju kompleksnim. Dugo smo vremena mislili da je karcinom dojke jedno oboljenje, pa smo ga tako i tretirali. Danas, pak, znamo da postoji već osam različitih vrsta karcinoma dojke koji se liječe na potpuno različite načine, te imaju i različite prognoze. Određivanjem patohistološkog, te molekularnog profila tumora bitni su faktori u donošenju odluke o vrsti onkološkog tretmana. Procedura liječenja karcinoma dojke zavisi o karakteristikama pacijenta i patohistološkoj formi tumora i može podrazumijevati hemoterapiju, radioterapiju, hormonalnu, biološku terapiju, te imunoterapiju. Onkološka terapija je individualizirana i može trajati od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Mi u sklopu Klinike za onkologiju KCUS promičemo učešće pacijentica u kliničkim studijama, u okviru kojih se pacijentima pruža prilika da dobiju vrhunsku onkološku terapiju, i to radimo već dugi niz godina veoma uspješno – istakao je ovaj vrsni stručnjak.

Na pitanje koje su preventivne mjere kojima možemo smanjiti rizik od pojave karcinoma dojke, ističe da je prije svega neophodno usvojiti zdrave životne navike što podrazumijeva raznovrsnu prehranu, pojačanu fizičku aktivnost, prestanak pušenja, pijenja alkohola…

– Također je veoma značajno provoditi redovne ginekološke preglede, te obavezan ultrazvuk dojki do 25., mamografija sa 40 godina. Žene je potrebno naučiti raditi samopregled dojki. Posebnu brigu o zdravlju dojki moraju voditi žene koje podliježu rizičnim faktorima, a to su: ranije liječenje raka dojke, dob, dijagnoza raka dojke kod majke, sestre ili bake, rana menarha i kasna menopauza, pretilost tokom života i u postmenopauzi, nerađanje, nedostatak tjelesne aktivnosti, pušenje, neumjereno konzumiranje alkohola, oralni kontraceptivi i hormonalna nadomjesna terapija, neprilagođena prehrana. Važno je u okviru cjelokupne zdravstvene politike afirmirati programe ranog otkrivanja, tzv “screening” kod karcinoma dojke. Potpunom implementacijom ovih programa mi bismo rezultate liječenja naših pacijenata s malignim oboljenjima dalje približili onima koji se postižu u zemljama zapadne Evrope – rekao je doktor Bešlija i dodao:

–  U ranom stadiju možemo govoriti o karcinomu dojke kao izlječivoj bolesti. Međutim, prema najnovijim rezultatima kliničkih studija, karcinom dojke je i u metastatskom stadiju oboljenje koje se adekvatnom terapijom može držati pod kontrolom dugi vremenski period.

  Berima Hačam

Najveći prijatelj straha je neznanje

Berima Hačam je vrsna psihologinja iz Mostara. Trenutno radi u SOS Dječijim selima, kao savjetnica za “Program jačanja porodice”. Članica je udruženja žena oboljelih od karcinoma dojke “Q Novi pogled” u Mostaru, a istom udruženju u Širokom Brijegu se „nađe pri ruci“ kada god može. Vodi grupe za podršku u koje nastoji uključiti ključne osobe za podršku oboljelim, a po potrebi radi i s članicama individualno. 

Pitali smo je, u trenutku saznanja da osoba boluje od maligne bolesti, kako se suočiti s realnošću i teškim emocijama.

– Prvi dani nakon suočavanja s dijagnozom karcinoma dojke, kod većine oboljelih, prođu u osjećaju straha. Većina prve dane provede plačući, a noći “vrteći ukrug” s pitanjem bez odgovora: “Zašto baš mene, zašto baš sad?” Naravno da u tim reakcijama postoje značajne individualne razlike, ali je dobra okolnost da su sve oboljele odmah podstaknute od doktora da krenu sa zakazivanjem termina, pregledima, pretragama, a većina relativno brzo dođe i do operativnog stola, ako je to neophodan korak u procesu liječenja. Ta okupiranost konkretnim aktivnostima i planiranjem narednih, zapravo, pomaže da se traumatski doživljaj, a saznanje da imaju karcinom dojke lakše prevaziđe – kazala je Hačam i dodala da je u tom periodu od velikog značaja osjećaj da uz sebe imaju osobe koje su im najvažnije u životu, bez obzira o kojem članu porodice se radi, prijateljici ili nekoj drugoj bliskoj osobi…

– Okruženje treba nenametljivo da se stavi na raspolaganje, da čini neke sitne stvari kao znak pažnje, ne nudi gomilu savjeta, ne plaši oboljelu svim lošim ishodima bolesti za koje su čuli, ne čuditi se nijednoj njenoj reakciji, ne suditi, ne forsirati na svojim procjenama „šta je najbolje“ učiniti! Svako najbolje sebe poznaje i odluke donosi po svojoj mjeri. Ako zbunjenost i strah paraliziraju oboljelu, bez grubosti treba nuditi korak po korak ka onom što je neizbježno učiniti. Biti na raspolaganju i podsjećati oboljelu na to, to će biti najveća pomoć. Konačno, najveći prijatelj straha je neznanje – informiranje o bolesti, prikladno i iz relevantnih izvora u velikoj mjeri olakšava situaciju – kazala je ona.

Mirjana Musić

(foto: Muamer Kolar)

 Podrška, najvažniji faktor!

Mirjana Musić prvi je klinički psiholog specijalista u BiH. Za nju kažu da je “psiholog starog kova”, te da je jedan od najvrednijih dragulja iz ovog polja medicine. Radila je na psihijatrijskoj klinici, a poslije rata u Savjetovalištu mentalnog zdravlja studenata u Sarajevu. Bila je dio brojnih nevladinih organizacija, a u udruženju Renesansa (udruženje žena oboljelih i liječenih od karcinoma dojke) aktivna je već dugo godina, gdje uz podršku programa “Think Pink” s damama, članicama udruženja, ima grupne i individualne razgovore, koji su se pokazali vrhunskim, te su ocijenjeni u superlativima.

Musić je govorila o anksioznosti i depresiji, koji ometaju svakodnevno stanje oboljelih.

– Anksioznost se očituje kroz sveobuhvatan osjećaj strepnje, nemira i straha, a praćen je brojnim tjelesnim reakcijama. Sve dok u značajnijoj mjeri ne ometa naše svakodnevno  funkcioniranje i ne narušava bit, kao kvalitetu života nas i  naše porodice, možemo govoriti o zaštitnoj ulozi anksioznosti. Kada anksioznost dobije patološke dimenzije neophodan je adekvatan medicinski tretman – farmakoterapijski i psihoterapijski. Kada depresivne reakcije i emocija tuge, koji su u raznim varijantama prisutni od početka do kraja liječenja, dobiju na intenzitetu i traju dovoljno dugo mogu prerasti u depresiju (sniženo raspoloženje, bezvoljnost, nedostatak snage i energije, povlačenje u sebe izolacija). S obzirom ne to da psihološki problemi, posebno anksioznosti i depresija, koji se javljaju kao posljedica spoznaje bolesti, traju tokom provođenja medicinskog tretmana mogu značajno usporiti, otežati oporavak i liječenje, a to je jedan od razloga zbog čega je neophodno preduzeti sve mjere koje bi utjecale na reakciju anksioznosti i depresije – kazala je i dodala:

– Naše iskustvo u radu sa ženama govori da one žene, koje imaju razumijevanje i podršku, prije svega supruga, a onda i ostalih članova porodice s mnogo manje opterećenja i više optimizma prolaze kroz sve faze liječenja. Posebno, nekada veoma teški i nerješivi problemi u porodici nastaju, kada vijest o bolesti žene/majke/supruge izazove strah, ljutnju, nerazumijevanje, a u najgorem slučaju odbacivanje, pa čak i odlazak iz bračne zajednice. Specifične probleme, što nažalost nije rijetka pojava, izaziva odluka žene kod koje je dijagnosticiran karcinom dojke, izaziva njena odluka da “zaštiti” članove svoje porodice, da ih “ne opterećuje svojom bolešću” tako što neće nikome ništa govoriti i što će sama proći kroz sve faze liječenja. U oba navedena slučaja indicirana su individualne i grupne psihološke podrška ženama, s pojedinim članovima njene porodice ili s cijelom porodicom. Neke je neophodno uputiti  u Porodično savjetovalište gdje se između ostalog provodi porodična psihoterapija – istakla je Musić.