“Ne znam zašto je to sve tako. Našla sam objašnjenje koje je meni razumno – to je život”
Piše: Enisa Selmanović-Salkić
Ovo nije priča o ciklusu. Ovo je priča o danima kada ste puni energije i života, kada vam sve ide od ruke i sve je genijalno. Sve što dotaknete, pretvara se u zlato. A unutrašnji osjećaj vas nosi i nosi i nosi. I sve je kao da ste na jednom lijepom bijelom oblačiću i tako plovite kroz sve. I sve je super.
Također, ovo je priča o danima kada ništa ne ide od ruke, kada se čaše razbijaju same od sebe, guma na autu se ispuše, kada sve što može krenuti naopako – pa, krene naopako, a Marfi zadovoljno trlja ruke. U takvim danima isto ima oblak, ali s munjama i gromovima. I brate, sipa kiša kao da će biti potop. I jeste neki potop i sve lađe tonu.
Eh, kad su ovi veseli dani onda je sve lako i jednostavno i “u čemu je problem, život je lijep”. I sve ide. I što nikada nije išlo. I otvaraju se neke nove prilike, pojavljuju se neki novi ljudi, a sve popraćeno dobrim osjećajem. I puni ste ljubavi, jer lako je voljeti kada je sve potaman.
Kod naopakih dana je priča malo drugačija. Ne da vam se. Nemate volje. Prespavali biste cijeli dan s jorganom preko glave. Sve što ste isplanirali, ispalo je naopako. Sve što niste planirali – desilo se. U saobraćaju je bila gužva gora nego ikada. Na poslu – drama, sve se raspada. Kući – drama, sve se raspada. Prevruće je, prehladno je. I zaboga, ništa nije potaman. I hoće li ikada biti.
Pa kada su naopaki dani, pitate se čime ste to zaslužili. Kada su veseli, ništa se ne pitate, valjda se podrazumijeva da je veselo.
I sada ide onaj dio kada vam ja objasnim kako i zašto je to sve tako i kako da to sve riješite, izliječite ili šta već ide.
Jok. Ne u ovoj kolumni. Niti u bilo kojoj drugoj koju ja pišem. Ili ću pisati.
Ne znam zašto je to sve tako. Našla sam objašnjenje koje je meni razumno – to je život. Smjenjuju se dobri i loši dani. Valjda tako treba i tako je svima, šta ja znam. Uvijek je lakše kada znaš da još neko negdje prolazi kroz isti dan. Dobar ili loš.
Ne znam ni kako da to sve riješite, izliječite ili šta već ide. Šta znam, te loše dane jednostavno preživite. Ja s mantrom u glavi – “sve će se ovo jednom zvati jučer”. Nekada ostave posljedice, nekada ih zaboravite. Ali ih preživite, kao i sve ostalo.
Doduše, ima nešto dobro i u lošim danima. Iz njih izađete jači. Nešto novo naučite. Nešto novo pobijedite. Neki otrov iz svog okruženja izbacite. Prodišete i pročistite se. Ustanete i krenete dalje. Popravi vam se samopouzdanje. Možda učinite i neko dobro djelo. A, možda jednostavno pomislite: “Preživjela sam još jedan”, i nastavite dalje. Bez zastajkivanja i razmišljanja.
Iz dobrih dana crpite energiju da prođete kroz loše. I nije to ništa što se dešava samo vama. Dešava se svima, svi plove i svi prežive. U lošim danima žive od dobrih dana. I sve to nekako prođe.
Ono što ipak znam jeste da se treba fokusirati na dobre dane, truditi se da ih ima što više. Davati i primati ljubav. Davati i primati osmijehe. I smijeh, onaj gromki, nagli i nekontrolisani, koji učini da se povremeno postidite zbog ljudi koje ste prepali s istim. Davati i primati pozitivnu energiju.
Pa kada dođu ovi naopaki, nekako bude lakše da se izgura i opet pobijedi.