Lejla Ćatić: Počasni OBE za damu hrabrog srca

Nakon što je posljednjih 10 godina provela radeći na implementaciji i sprovođenju brojnih projekata britanske vlade u lokalnim zajednicama Afganistana i Sirije, Lejli je u Sarajevu za sve njene napore i mukotrpan rad, dodijeljen orden počasne časnice Reda Britanskog carstva

Razgovarala: Lejla Lojo-Karamehmedović; foto: Muamer Kolar

 U rezidenciji Britanske ambasade u Sarajevu u aprilu je našoj sugrađanki i rođenoj Konjičanki Lejli Ćatić dodijeljen orden počasne časnice najizvrsnijeg Reda Britanskog carstva. Lejli je, u prisustvu bližih članova porodice i prijatelja, te nekoliko novinara, ovo počasno priznanje dodijelio ambasador Velike Britanije u našoj zemlji Nj.E. Edward Ferguson. Počasni OBE dodjeljuje se nebritanskim državljanima za njihov rad na unapređenju života drugih osoba, dugogodišnji volonterski rad i sl., a Lejla je priznanje dobila nakon što je posljednjih 10 godina svog života posvetila aktivnom radu u konfliktnim i postkonfliktnim područjima poput Afganistana i Sirije. U vrijeme kada veći dio svijeta, pa i nas samih, nijemo okreće poglede i glavu od razrušenih domova, razdvojenih porodica i njihove svakodnevne patnje i boli, individualci poput naše sagovornice tu su da nam osvjetlaju obraz i ukažu na prave vrijednosti.

Priča je ovo o nesebičnom i bezinteresnom zalaganju, pomaganju ljudima, osiguravanju najosnovnijih životnih uslova i, na kraju, vraćanju dostojanstva.

 Nedavno Vam je u Sarajevu dodijeljen orden počasne časnice najizvrsnijeg Reda Britanskog carstva. Koliko Vam je ovo priznanje važno za sve ono što ste posljednjih godina radili, ali i ono što i dalje radite?

– Zaista nisam očekivala toliku medijsku pažnju, ali moram priznati da su me čestitke i komentari na društvenim mrežama, naročito ljudi koje lično ne poznajem, iznimno obradovale i duboko dirnule. Samo plemenite osobe se mogu iskreno radovati uspjehu druge osobe, koju povrh svega lično ne poznaju. Ja sam priznanje dobila za moj rad na implementaciji programa pomoći finansiranim od strane Vlade Velike Britanije, prvenstveno na projektu Tamkeen implementiranom u Siriji od 2013.

Koliko je meni ovo priznanje bitno? Jako puno. Kad radite na projektu koji se implementira u ratnom okruženju, nemoguće je posao doživljavati samo kao posao, nešto što radite od 9 do 5. Svima nama koji radimo na Siriji naš posao je naš život. Najprije, imate ljude koji rade za vas unutar Sirije i stalno ste pod stresom da se njima nešto ne dogodi. Moj dan u periodima intenzivnog bombardiranja bi počinjao provjerom Skypea, da vidim da li su svih 96 uposlenika na projektu još živi. S druge strane, implementacija projekata u ratnom okruženju nikad ne ide glatko, uvijek rješavate neki problem negdje – je li zračni napad uništio dio bolnice koju smo upravo rehabilitirali, vojna operacija presjekla put za nabavku asfalta ili ne možemo naći dio opreme koja nam treba da dovršimo pekaru u dijelu Sirije pod opsadom, ili je režim preuzeo kontrolu nad određenim gradom i morate evakuirati uposlene, uništiti sve dokumente kako bi zaštitili identitet ljudi s kojima ste sarađivali i izmjestiti mobilnu opremu.

Nagrada, kao što je počasni OBE, za mene je znak da možda sve te frustracije, stres, neprospavane noći nisu bile uzalud, te da Vlada Velike Britanije vidi vrijednost i da će nastaviti finansirati ovakve projekte, ne samo u Siriji, nego i u drugim zemljama zahvaćenim konfliktom.

 Za čitatelje koje ne znaju, počasni OBE se dodjeljuje nebritanskim državljanima koji rade na unapređivanju života drugih osoba, koji volontiraju i sl. Vi ste priznanje dobili za svoj rad u Siriji i Afganistanu. No, kako je zapravo počeo Vaš rad u ovim zemljama i šta Vas je motiviralo da odete u ratom zahvaćena područja?

– Bio je to članak u Slobodnoj Bosni, vjerujem davne 1997. ili 1998. o situaciji u Afganistanu i priča o mladoj ženi koja je umrla na porođaju jer nije mogla otići u bolnicu. Moj tata je ušao u sobu i našao me kako plačem nad tim člankom. Preživjevši rat u Bosni, ja sam mislila da će svijet zaista održati obećanje i da nakon Bosne neće dozvoliti ljudsku patnju drugdje. Pusta naivnost, to znam sad, naravno.

Mnogo godina kasnije, 2007., kad mi se pružila prilika da odem u Afganistan i radim pri Ministarstvu finansija, sjetila sam se te priče i priliku prihvatila objeručke.

 Šta, zapravo, u praksi znači unaprijediti živote ljudi u postkonfliktnim zemljama kao što su Afganistan i Sirija?

– Pokušat ću objasniti projekt pomoći u Siriji, tzv. Program Tamkin, koji sam vodila od 2013. Sam program zamišljen je s ciljem jačanja kapaciteta za dobru pravu, koju smo mi definirali kao transparentnost, participaciju i odgovornost u načinu na koji se troše javna sredstva. Šta to znači u praksi?

Naš kratkoročni cilj bio je da omogućimo građanima pristup osnovnim uslugama kao što su obrazovanje, zdravstvo, pristup vodi, struji i sl. U tom smislu smo finansirali lokalna vijeća da implementiraju projekte obnove i finansiranja rada škola, bolnica, rehabilitaciju puteva, izgradnju pekara, itd. Ali fokus nisu bili sami projekti, nego način na koji su oni implementirani, kako bi se minimizirale prilike za korupciju. To smo uradili tako što smo formirali odbore građana čiji je posao bio da prate način na koji lokalne institucije troše sredstva i da stopiraju ta sredstva ukoliko naiđu na bilo kakve probleme. Cilj je bio stvoriti odnos između građana i lokalnih institucija gdje institucije postoje zbog građana i gdje su za svoje uspjehe i neuspjehe odgovorni tim građanima.

Ono čemu smo se dugoročno nadali jeste da će taj novi sistem vrijednosti preživjeti rat i da će dugoročno promijeniti dinamiku odnosa vladinih institucija prema građanima.

Koliko je bilo teško uspostaviti programe za pomoć u takvim područjima, kao i uspostaviti komunikaciju s lokalnom vlašću? Na koje sve prepreke ste nailazili?

– Afganistan i Sirija su vrlo različite sredine, na nekoliko načina. Ono što je najvidljivije jeste činjenica da dok je rat u Siriji počeo u 2011., i ljudi se jako dobro sjećaju šta znači i kako izgleda život u miru, u Afganistanu to nije slučaj. Rat je počeo 1978. i većina Afganistanaca ne zna kako normalan život treba da izgleda. Govorimo o generacijama ljudi bez nade u bolje sutra. Stoga ljudi uglavnom prilaze problemima kratkoročno – kako iskoristiti trenutnu priliku, kako riješiti problem u naredna tri mjeseca, jer ne znamo šta će se uopće desiti u periodu od dvije godine. I generalna impresija da će vjerovatno stvari biti mnogo gore sutra. Stoga kod implementiranja bilo kakve reforme je prilično teško najprije uvjeriti ljude da stvari mogu ići nabolje.

Osim toga, Afganistan je imao nesreću da bude u centru pažnje velikih donatora niz godina, što znači da su ogromna sredstva uložena u zemlju. Institucije nisu bile dovoljne jake, niti su imale sisteme i kontrole da bi podržali i kanalisali tolika sredstva, bez značajnog rizika korupcije. Kao rezultat donatori su uložili jako puno sredstava izvan sistema javnih institucija, bez dovoljno koordinacija kako bi se izbjeglo nepotrebno duplanje napora. Većinu vremena u Afganistanu provela sam pokušavajući ojačati vladine institucije, I smanjiti rizik korupcije.

U Siriji, na strani umjerene opozicije, ljudi su prilično otvoreni za reforme, naročito vrstu reforme koja podrazumijeva dobru upravu javnih sredstava. Sirijci su započeli revoluciju jer su htjeli više kontrole, više vidljivosti nad načinom na koji vlada radi i troši javni novac. Stoga su reforme javne uprave uglavnom viđene kao nešto organsko, nešto što dolazi od njih, a ne od donatora. Najveći problem je naći dovoljno kvalificiranog kadra, jer ljudi sve više odlaze iz zemlje što je sigurnosna situacija gora.

Ovih dana naša zemlja susreće se s problemom imigranata iz Sirije i čini se kao da država nema sistemskog rješenja za ovaj problem. U isto vrijeme ni građani nisu pretjerano naklonjeni izbjeglicama. Kako Vi analizirate ovaj problem i kako bismo se prema njemu trebali postaviti?

– Veliki broj građana u zapadnim zemljama smatra da su Sirijci jedva dočekali priliku da emigriraju u Evropu i da su oni u stvari ekonomski migranti, a ne izbjeglice. To uopće nije tačno. Značajna migracija iz Sirije počela je tek 2015., četiri godine nakon što je konflikt počeo. I ako pogledate odakle iz Sirije izbjeglice dolaze, vidjet ćete da su to uglavnom područja pod kontrolom opozicije koja su pod konstantnim rizikom od zračnih napada na škole, bolnice i pekare, bez stalnog snabdijevanja strujom i vodom, itd. Ako ne možete poslati djecu u školu, jer ne znate hoće li se vratiti živi, ako nemate pristup zdravstvenim uslugama pune četiri godine, jedini izbor koji imate jeste izbjeglištvo. Situacija se neće promijeniti sve dok zračni napadi ne prestanu. A i onda kad prestanu, većina ovih gradova je u potpunosti uništena, u istočnom Alepu je teško naći zgradu koja nije napola srušena. Stoga, da bi se većina izbjeglica mogla vratiti morate prvo zaustaviti zračne napade, a potom izgraditi zemlju. Assad trenutno nema ekonomsku moć za takvo što. Pored toga, više od 1,5 miliona Sirijaca se trenutno nalazi na Asadovoj listi traženih lica, zbog učešća u mirnim protestima. Sve dok se takvi slučajevi ne amnestiraju i treća zemlja ne garantira zaštitu takvih lica, oni se neće usuditi vratiti u Siriju.

 Rođeni ste i odrasli u Konjicu… Koliko danas se često vraćate svom rodnom gradu?

– Rođena sam i odrasla u Konjicu i tamo sam provela rat. Svaka ulica, svaki kamen u tom gradu za mene je puna uspomena. U Konjicu živi moja mama, moja šira porodica, kao i nekoliko meni veoma dragih prijatelja. Stoga je za mene doći u Bosnu, a ne otići u Konjic nemoguće. S obzirom da trenutno živim u Istanbulu, odakle postoje dva leta dnevno za Sarajevo, to znači jedan vikend svaka 3-4 mjeseca.

 Istanbul je danas Vaš dom?

– Moj suprug i ja definiramo naš dom kao mjesto gdje se nalaze naše mačke. U tom smislu naš dom, trenutno, je Istanbul. No, to se može svakog trenutka promijeniti. Stoga, kad razmišljam o domu kao mjestu gdje se uvijek vraćam, gdje uvijek imam četkicu za zube, onda je to Sarajevo.

Na svečanoj dodjeli počasnog OBE priznanja u Sarajevu, imali smo priliku upoznati i Vašeg supruga. Kako i gdje je započela Vaša ljubavna priča?

– Moj suprug Taz i ja smo se upoznali u Gaziantepu, u Turskoj, prije tri godine. Gaziantep je centar aktivnosti sirijskih aktivista i sjedište većine programa pomoći Siriji. Taz je bio jedan od organizatora mirnih protesta u Damasku u 2011. i 2012. zbog čega je proveo nekoliko mjeseci u zatvoru, kao politički zatvorenik. Naše prijateljstvo počelo je tako što sam ga ispitivala o životu pod čizmom Asadovog režima, o tome kako su demonstracije počele, o radu i aspiracijama sirijskih aktivista itd. Tokom perioda opsade i pada Alepa, koji je za mene bio vjerovatno najteži period u životu, on mi je bio ogromna podrška, neko ko je bio dovoljno emotivno jak da sam mogla pred njim plakati, bez straha da ću i njega pritom slomiti, a u isto vrijeme je bio Sirijac i znao tačno o čemu pričam i dijelio moj bol. I tako je to prijateljstvo polako preraslo u ljubav.

Na koji ste svoj poslovni, ali i privatni uspjeh najviše ponosni?

– Poslovni, sad bih naravno rekla počasna OBE nagrada i naročito Tamkin program koji je najvećim dijelom doprinio mom imenovanju za OBE.

Privatni, mislim da bih izdvojila slučaj malene Selme, tada jednogodišnje djevojčice iz Nave na jugu Sirije, gdje smo nekoliko mojih prijatelja i kolega i ja uspjeli iznaći sredstva i veze da osiguramo hitnu operaciju na srcu, koja je završila uspješno i Selma je sada zdrava četverogodišnja djevojčica.

Biste li se danas mogli zamisliti da radite nešto drugo?

– Svakodnevni kontakt s ratom, s ljudskom patnjom, iziskuje ogromnu energiju. I nakon svega što se desilo u Siriji, neadekvatne reakcije Zapadnih zemalja na silne zračne napade, silne civilne žrtve, izgladnjivanje stanovništva, korištenje hemijskog oružja i sl. ja se ponekad zapitam da li sve ovo vrijedi i da li lično imam više snage za ovaj rad. Ponekad se šalim da ću promijeniti zanimanje i otići na Antarktiku da izučavam pingvine. Onda me moji prijatelji podsjete da bih se i tu susrela s patnjom, samo ne ljudskom.

Ali, šalu na stranu, mislim da za mene nema povratka, ovo je jedini posao koji bih mogla raditi.

Vjerujemo da sve te situacije veoma emotivno proživljavate. Ko je Vaš najveći oslonac?

– Moja porodica, koja je uvijek i u svemu uz mene. To uključuje moju mamu, brata i njegovu suprugu, i mog supruga. I, moram dodati, naše tri mačke, koje s vremena na vrijeme, slome poneku vazu, ali su uglavnom vrlo mila čupava stvorenja.

 Koji novi projekti Vas očekuju?

– S obzirom na trenutnu situaciju u Siriji, te veoma realnu prognozu da će Assad pobijediti, radim na dizajnu potencijalnog novog projekta koji bi omogućio da prakse koje smo uspostavili zadnjih pet godina u smislu dobrog upravljanja javnim sredstvima i uloge civilnog društva u radu lokalnih vlasti opstanu i nakon tranzicije.

Kako zamišljate svoju starost?

– Iskreno – na svom imanju pored Boračkog jezera, u vrtu.