U jednoj čudesnoj zemlji i jednom čudesnom gradu
Piše: Najra Krvavac
Prvo, sve je ogromno. Kad kažem sve i kad kažem ogromno, eto baš to i mislim! Bulevari i ulice, zgrade, parkovi, stadion, opera, hoteli, spomenici, manastiri – u šta god pogledaš u Kijevu, taman ti čitav pogled ispuni. Nevjerovatna je količina i veličina parkova. Ulica u kojoj sam, i koja se tako preromantično zove – Lava Tolstoja, ima čak dva parka na ne više od 50 metara, od čega je jedan još i botanički vrt. Ukrajinci i Ukrajinke imaju silno razvijenu kulturu boravka u parkovima: u svako doba dana su puni ljudi svih uzrasta i dobi, šetaju, trče, leže, igraju karte i šah. Kao vlasnici psa u zemlji koja nije baš pet-friendly, zanimljivo mi je i koliko ljudi ima pse. Samo u zgradi u kojoj boravim, od 12 stanova u 10 su psi. S njima odlaze u kupovinu, restorane, super-ekskluzivne prodavnice. Ukratko: nema puno mjesta na kojima je boravak sa psom zabranjen.
S druge je strane pušenje zabranjeno gotovo svugdje, čak i u parkovima, pa i onim malim dvorištima između zgrada. Neobično, s obzirom na to da većina, navodno, puši. Ipak, skoro se religiozno pridržavaju zabrana pušenja. Jednako religiozno poštuju i pješake u prometu. Onog trenutka kada zakoračite s pločnika na ulicu automobil će se zaustaviti, svejedno je da li ste na pješačkom prijelazu ili ne. Mada, promet poštuju jednako i vozači i pješaci, i malo kada ćete vidjeti pješaka koji ulicu prelazi izvan pješačkog prelaza.
Grad je, rekoh, ogroman. Prema zvaničnim podacima, u Kijevu živi oko 3 miliona stanovnika, no moji domaćini tvrde da ih je u praksi i milion više na obrubima grada. Teško je procijeniti zbog velikog broja Roma koji, baš u ovo doba godine, migriraju s obronaka Karpata dalje, preko cijele Ukrajine.
Restorani svih mogućih kuhinja koje možete zamisliti su na svakom koraku. Dominira gruzijska kuhinja, hačapuri i šašlik se nude na svakih nekoliko metara. Razvijena je i restoranska kultura, pa ćete u svako doba zateći gomilu ljudi na ovim mjestima. Za razliku od naše tradicionalne navade da pijemo kafu u kafićima, u Ukrajini se pije kafa kupljena na nekom od bezbroj kioska samo za te namjene i pije u hodu ili parku.
Pokušala sam izabrati najzanimljivija događanja i mjesta koja ću, u dvije sedmice koliko ću boraviti ovdje, pogledati, no to je zbilja nemoguća misija: dnevno postoji na desetke najrazličitijih dešavanja u svakom kutku grada. Predstave, koncerti, performansi, izložbe – beskonačno je duga lista. Radujem se Figarovoj ženidbi u Nacionalnoj operi koja izgleda veličanstveno.
Spomenik domovini, čuveni Motherland, je spektakularan: žena visoka 102 metra na nepreglednoj poljani je prizor koji ste, a da niste ni znali gdje se nalazi, često viđali u holivudskim filmovima, poput War Z, ili u muzičkim spotovima. Impresivan spomenik je podignut kao uspomena na ukrajinsku hrabrost u Drugom svjetskom ratu, i nezaobilazan je landmark grada. Jednako kao i kompleks manastira Lavra, sagrađenog još 1011. na pećinama u kojima su do tada boravili monasi. Upravo se ovaj manastir smatra jednim od najsvetijih mjesta pravoslavlja, a za obilazak je potreban gotovo čitav dan. Mene je podsjetio na scene iz ruskih bajki na kojima je moja generacija odrasla. A kada smo kod ruskog i Rusije, Ukrajinci ubrzano vraćaju i revitaliziraju nacionalni identitet i nisu pretjerano prijateljski raspoloženi prema dojučerašnjoj “glavi porodice”. Svega nekoliko dana prije mog dolaska ovamo usvojen je historijski zakon po kojem se, po prvi put u višemilenijskoj historiji, ukrajinski jezik uvodi kao službeni u cijeloj zemlji. Neobično je, ali valjda za nas istočne Evropljane te nelogičnosti svugdje vrijede, da većina Ukrajinaca ukrajinski – ne govori. U školama su učili ruski i ukrajinski, pa im čak i najnoviji predsjednik, inače komičar koji je slavu stekao glumeći, pogađate već, predsjednika u jednoj ovdašnjoj seriji, traži tutora za ukrajinski.
A kako sam počela, hajde i da završim: pored toga što sam u Ulici Lava Tolstoja, još jedan na listi mojih zauvijek najdražih pisaca je Ukrajinac. Mihail Bulgakov, dabome. Ima nešto strašno pravedno u tome što mogu otići u kuću-muzej piscu koji me je toliko oblikovao, a da nikada za života nije mogao napustiti Ukrajinu.
I na kraju, važno je reći: putujte! Novac ne čuvajte za kišan dan, birajte lokacije koje nisu ekskluzivna, ultra top mjesta i izvikane destinacije. Jedite i pijte, gledajte i udišite, zagrlite svaku takvu priliku.
Jer nas putovanja, a ne novac, obogaćuju.