„Jednom kad vas ne bude, to će vam biti najljepši spomenici“
Piše: Najra Krvavac
Majka mog oca, nena H., bila je Hercegovka prekrasnog, otvorenog lica i neobično svijetlih očiju. Bilo mi je, ako me sjećanje ispravno služi, oko 10 godina kad je otišla na mjesto bolje od ovog. Danas kada razmišljam o njoj, u sjećanju mi izgleda kao Amazonka – snažna i hrabra, pronicljiva i mudra gorštakinja koja nije prezala ni od teškog života, a kamoli od teškoga posla.
Put do njene kuće na Gračanici bio je uska i vijugava cestica kojom smo se obično vozili kroz, što od cvrčaka, a što od gatačkog dalekovoda, cvrčav i vreo august. Moj tata, moj mili Brko, nije, naime, propuštao augustovske kosidbe i skupljanje ljetine u rodnom selu. Veselio se tim danima kao dijete, a teškom radu više nego ne znam kakvom ljetovanju na moru. Nena je nekako uvijek znala tačan trenutak kad ćemo stići pred njenu kuću, pa nas je na vrhu ceste i kraju puta čekala glave nagnute na jednu stranu, nasmijana, rukama oslonjena na široke bokove u lijepim, šarenim i lepršavim dimijama: Blagoš mene, blagoš mene! Evo meni moje djece, e sretan mi je dan danas osvanuo! Tada sam mislila da nena ima neke super moći, jer kako bi drugačije znala kad ćemo stići? Tek godinama kasnije, sjedeći satima šćućurena na nekom šahtu ispred zgrade i čekajući svoje dijete koje je prvi put dolazilo kući sam vozeći, sinulo mi je da je njena super moć bila ljubav. Sjetila sam se i toga kako sam, dječjom pameću, bivala malo posramljena zbog nenine glasnosti, a danas bih, kada ugledam Vladu kako prilazi, iz cijelog grla urlala to divno i radosno blagoš mene!, da sam samo na gračaničkoj cestici.
Nedavno sam razgovarala sa svojim prijateljima o tome šta nam je obilježilo djetinjstvo. U suštoj suprotnosti kući roditelja majke, lijepoj i prostranoj kući na sarajevskoj Grbavici, meni je odnekud iz prsa pravo pred oči izletjela slika nenine malešne kolibice u kojoj je spremala kajmak, maslo, sireve i, mom krhkom sjećanju sada nedostupne, još kojekakve đakonije. Sjećam se ukusa i nevjerovatno narandžaste boje jaja koja mi je spremala za doručak i kako bi joj se, svaki put kada bi rukom posegnula u džep, nekom magijom na dlanu stvarali lješnjaci, u šarenim omotima i samo za tu priliku kada djeca dolaze brižno kupljene bombone i još koješta. Njeni su mi džepovi tih godina izgledali kao beskrajno duboki zdenci u kojima je tvornica čudesa, u kojoj svi mali patuljci rade samo za moje veselje.
Danas, kad već decenijama dva kamena obilježavaju mjesta na kojima su ovozemaljska tijela, Brkino i nenino, pored iste te cestice i ispod tog istog pucketavog gatačkog dalekovoda, razmišljam kako je moja definicija nenadoknadive štete to što su mi oni koji su jedini znali od kakve sam hercegovačke japije nastala i zašto su mi prsa i glava ispunjeni ovakvim mislima otišli tako rano. Sad na ovom svijetu nema više nikoga ko bi mi na dlan stavio šarenu bombonu. A to nije pravedno, jer šarene nam bombone iz dubokih i čudesnih džepnih zdenaca trebaju sve dok koračamo ovim svijetom. Za onaj drugi ćemo lako.
Pričajte djeci ko su i od čega su.
Jednom kad vas ne bude, to će vam biti najljepši spomenici.