„Da ljude pozdravljamo sa osmijehom, da im se obraćamo s poštovanjem, da slušamo i ne prekidamo, da govorimo četiri čarobne riječi koje smo naučili i kući i u školi. Da mi izaberemo da budemo ljubazni i da to i prakticiramo, pa da vidimo šta će biti“
Svako jutro kad ustanemo iz kreveta i otisnemo se među ljude, biramo hoćemo li biti ljubazni ili nešto drugo. Tako kako mi izaberemo, biraju i drugi. Taj izbor može biti promjenjiv. Jer recimo, mi smo izabrali da budemo ljubazni, ali prvi na kojeg naletimo je odlučio suprotno. I onda se mi moramo prilagoditi tome i parafrazirati staru narodnu poslovicu i reći – ko tebe kamenom, pa i ti njega kamenom.
Naravno, možemo pokušati i onako kako poslovica stvarno kaže – pa nastaviti biti ljubazni. Ili čak otići korak dalje, pa tu našu ljubaznost iskoristiti kao alat u toj borbi između hljeba i kamena.
Ali stvarno, ne mogu, a da se ne zapitam zašto ljudi biraju da budu neljubazni. Ima i drugačiji naziv, ali ovo je pošten magazin, a i moja mama ovo čita, pa ću se suzdržati.
Kako, zašto i zbog čega svaki dan odlučiš da budeš neljubazan? Da se razumijemo, ne govorimo ovdje o onome kada čovjeka nešto pritišće pa je tužan ili smeten – to je drugo i to nam se svima dešava, uglavnom ne našom voljom.
Neljubaznost je stvar ličnog izbora i nema veze sa životnim okolnostima. Obično su takvi oni koji imaju najmanje razloga da to budu. Iako, realno, ne znam koji je pravi razlog da odlučiš da ljude koje srećeš tretiraš kao niža bića.
Po belaju, najčešće je srećemo tamo gdje je ne bi trebalo biti, kada ljudi koji imaju samo taj jedan posao nisu u stanju ni njega da urade. Zbog neznanja i šta ti ga ja znam čega još. Uglavnom je neznanje, a i to je lični izbor.
Onda imamo tog jednog što ne zna, ne uradi i povrh svega odluči da mu to sve jača samopouzdanje koje manifestuje kroz neljubazno ponašanje.
Kako, eto kako? Imaš taj jedan posao, ni njega ne znaš (a, mogao si lijepo naučiti) i onda si još i neljubazan. Kako?
Ne očekujte da ću do kraja teksta dati odgovore na ova pitanja, jer ih nemam. Ako ih neko ima, neka se javi pa da podijelimo sa svijetom.
Ono što imam, jesu načini na koje se borim sa ovim iz reda neljubaznih. Iako ne mogu reći da sam naročito uspješna, ali ne odustajem.
Prvo što pokušam je da ja budem ljubazna. Ekstremno i bolesno ljubazna. Baš ono odem u krajnost. Sa osmijehom oko glave i puna brige i razumijevanja. Nekad upali, pa ovaj ispred mene smanji doživljaj i nađemo kompromis. Nekad ne upali, pa situacija eskalira.
E, kad eskalira prelazim u drugu krajnost – postajem i ja neljubazna. Sporadično gore nego ovaj koji je započeo to sve. Znam, nije lijepo, ali nije mi ostavio izbora. I ovo nekad upali, pa se ovaj ispred mene valjda prepadne i nađemo kompromis. A, nekad ne upali.
Kad ni to ne upali onda jednostavno – pobjegnem. Da, lijepi su motivacioni i lajfkouč citati i sve se može kad se hoće – evo ispade da ne može. Ne preostane mi ništa drugo nego da spasim živu glavu.
Ima još jedan način borbe, ali zahtijeva mnogo vremena i još više živaca. U čemu ja prilično oskudijevam. Doduše, vremena bi našla. Elem, to je edukacija. Da iskoristite tu jedinstvenu priliku i pokušate ga naučiti. Njegovom poslu, lijepom ponašanju ili šta god je potrebno. I ovo nekada zna dati rezultate, a nekada ne. Ne pribjegavam često ovoj opciji, pa nisam relevantna. Ali može i ovo, zašto ne.
Na stranu ovi incidentalni primjeri, ono što svako od nas svakako može – jeste da svako jutro izaberemo da budemo ljubazni.
Da ljude pozdravljamo sa osmijehom, da im se obraćamo s poštovanjem, da slušamo i ne prekidamo, da govorimo četiri čarobne riječi koje smo naučili i kući i u školi. Da mi izaberemo da budemo ljubazni i da to i prakticiramo, pa da vidimo šta će biti.
Ako nas je više koji smo ljubazni, onda ćemo pobijediti ove neljubazne. Doduše, potrajat će da se ne lažemo – dosta ih je i daje im se za pravo. Ali, vrijedi pokušati. Budimo ljubazni.
Enisa Selmanović-Salkić
Jer žene s dva prezimena sve znaju
Vjerujem da smijeh liječi sve. Da vam pravi ljudi mogu promijeniti život. Da ljubav dolazi u različitim oblicima. Da život čine male stvari. I da čovjek nikada ne smije izgubiti sebe.