„Pravi heroji puta od 1400 km i 17 sati vožnje, bez prestanka, su moja djeca koja se niti jednom nisu požalila. Super su slušala, jer smo imali jedan cilj, da budemo zajedno kao porodica, ja sa suprugom, a oni s ocem u dalekom Saint Raphaelu“
Tekst i foto: Naida Melić
Svaki dan na vijestima slušaš da su donesene neke nove odredbe, ne možeš tamo, ne možeš ovamo, moraš imati testove, moraš svašta nešto… Međutim, stvarnost je nešto drugačija. Barem iz moje perspektive. Da, olakšavajuća činjenica je što imam prijavu o mjestu boravka u Francuskoj, ali ne znajući šta me čeka – spremna, sa svim papirima krećem na put dug 1400 km na jug Francuske s troje djece – kćerkom i sinovima…
Dječija radost
Nije to lak put, ni bez ograničenja i zabrana, a kamo li kad ne možeš prespavati u susjednim nam državama, pa makar da odmorimo.
Napominjem da nam niko nije tražio negativan test, niti nas je pitao gdje idemo, pa je tada dio puta s granicama prošao kao da je sve u redu. Pravi heroji tog puta od 1400 km i 17 sati vožnje, bez prestanka, su ipak moja djeca koja se niti jednom nisu požalila.
Super su slušala, jer smo imali jedan cilj, da budemo zajedno kao porodica, ja sa suprugom, a oni s ocem u dalekom Saint Raphaelu. Sreći nije bilo kraja kada smo stigli. Vrijeme nas je poslužilo. Uspjeli smo posjetiti dosta gradova na jugu Francuske – koje smo prije viđali samo u filmovima.
Jedan od tih gradova je i Saint-Tropez. Međutim, kada ste s djecom ne stignete puno slikati ili uglavnom slikate njih – tako da se ne možemo pohvaliti baš nekim slikama. Sve vrijeme smo djeci govorili koliko su sretni što imaju priliku tako mladi posjetiti divne gradove i uživati u njima. U njihovim godinama – bila sam dijete ratnog Sarajeva, a podrum zgrade bio je moj čitav svijet.
Policijski sat
Sve vrijeme smo hodali s maskama. Restorani, naravno, nisu radili, ali smo pronašli neke Gelato prodavnice, pa smo uživali u kuglama sladoleda uz plaže.
Bili smo u Nici, Cannesu… – predivnim gradovima na obali…
Kako restorani nisu radili u Francuskoj, odlučili smo posjetiti Monaco. U toj mikrodržavi imali smo najlošije iskustvo. Njena ljepota je iščezla, kada su nas odbili primiti u restoran. Pokušali smo ući u jedan restoran, no osoblje nas je zaustavilo, te su počeli postavljati brojna pitanja, poput; imamo li nekretninu, radimo li, jesmo li državljani Monaca…
Kada smo kazali da nismo, te da živimo u Saint Raphaelu – samo 80-ak kilometara odatle, te da moj suprug ima radnu dozvolu – konobarica je opet rekla da ne možemo ući.
I sva ljepota Monaca padne u očima. Zamislite, u 21. stoljeću i u doba korone – postoje takve predrasude. Znači, stanovnike Monaca ne napada korona, a sve ostale da… Pa, kada kažu za nas da smo zemlja trećeg reda, ja im kažem dođite kod nas i mi ćemo ćevape svima poslužiti i reći da ste dobrodošli…
Naglasila bih da nam je sve vrijeme policijski sat bio od šest sati, tako da smo svaki sunčan dan koristili da budemo na plaži, da se djeca igraju u pijesku… Noći smo provodili igrajući društvene igre s djecom, te degustirajući francuska vina i neodoljive sireve.