Rani razvoj stranih jezika – manje je više!

 „Ukoliko izložimo dijete nekom stranom jeziku, valja nam imati i cilj toga, šta s tim?”

Koliko ste puta dali djetetu uređaj da surfa ili prati sadržaje na medijima na drugim jezicima, pa se onda začudili kako to dijete odlično priča taj neki drugi jezik? Dobro, ne sjećamo se ni koliko. Hajde da vidimo šta se krije iza toga i kolika odgovornosti leži iza tog čina.

Naime, u porodici, kao osnovnoj ćeliji društva počinje odgoj i obrazovanje, pa i učenje prvog i stranog jezika. Ono na što trebamo misliti je da dijete danas pored roditelja i svih onih sa kojima stupa u interakcije, simbolično stupa i u interakcije sa svim sadržajima, kojima ih izložimo na medijima. Nije ni čudo, kada nam se desi da dijete progovori na nekom jeziku, kojeg možda i ne razumijemo, a da nismo to ni planirali. Taj proces učenja bi se svakako trebao pratiti i voditi, razmišljajući o sljedećem – djeca uče jezike od momenta kada još nisu ni rođeni, i taj se proces nastavlja nakon rođenja u porodici, a kasnije formalno u vrtićima, školama, univerzitetima, te i nakon toga neformalno u centrima učenja.

Ukoliko izložimo dijete nekom stranom jeziku, valja nam imati i cilj toga, šta s tim? Želimo li razvijati jednojezičnog, dvojezičnog ili višejezičnog govornika? Ukoliko želimo da naše dijete ima strani jezik, onda ćemo ga i učiti prvi jezik, kako bi ono na osnovu toga bilo u stanju prevesti pojmove na drugi jezik i tako izložiti interakcijama, kao i sadržajima na prvom jeziku, a tek kasnije na drugom ili nekom trećem jeziku. Međutim, ako želimo da razvijamo dvojezične govornike, onda pored izloženosti interakcijama i medijima, dužni smo osigurati izloženost i drugim vidovima interakcija (npr. sadržaji neformalnog učenja, tj. igraonice, parkovi, ulice, kursevi, časovi sa edukatorima na platformama…i sl.) dok se kod višejezičnih govornika taj proces usložnjava definiranjem izvora koji će biti tzv. modeli, odnosno izvori tih jezika (to mogu biti članovi porodice, prijatelji ili edukatori).

U literaturi se mogu naći mnogobrojne teorije, istraživanja, modeli i primjeri kako razvijati monolingualne (jednojezične), bilingualne (dvojezične) ili monolingualne (višejezične) govornike, koji nam svakako mogu pomoći u tom našem nastojanju. Za rani razvoj stranih jezika je svakako bitna izloženost jeziku u tzv. kritičnom periodu, tj. od druge godine do doba adolescencije (čak i prije). Ta izloženost se očituje u broju provedenih sati, interakcijama sa sadržajima i govornicima, što svakako implicira na potrebu organiziranja i balansiranja opterećenja mozga, u skladu sa dobi potrebama i kapacitetima djeteta. Tako, pored izloženosti nužno je voditi računa da se mozak razvija jezikom, te da se u određenoj dobi djeluje na plastičnost ili fleksibilnost mozga, njegove funkcije i veze. Taj razvoj je opet, kod svakog djeteta individualan i drugačiji, jer ne postoje nigdje dvije iste osobe, čak ni kada se zajedno rode, a niti iste dvije porodice.

Pored izloženosti i organizacije učenja, u literaturi se najčešće nalaze savjeti da igra, zabava i pozitivni primjeri igraju važnu ulogu u ranom učenju jezika. Nužno bi bilo ponuditi i osigurati prisustvo učećih faktora koji njeguju ne samo jezik, nego i emotivne, psihosocijalne elemente, kako bismo razvijali jednu zdravu ličnost, koja se u konačnici koristi tim jezikom i uspješno socijalizira u zajednici u kojoj živi ili sa kojom stupa u interakciju. Uspješna socijalizacija znači da se dijete socijalizira sa svojim vršnjacima kasnije u formalnim institucijama i da se u skladu s tim prate programi nacionalnih kurikuluma škola. Dopune tih kurikuluma, ali i nakon njih možemo tražiti u vidovima neformalnog obrazovanja. Pomoć nam mogu pružiti institucija koje se bave jezičkim obrazovanjem (centri, udruženja), reprezentativne učeće platforme, ali i stručnjaci, koji su osposobljeni na taj vid savjetovanja i olakšavaju nastojanja u ranom podučavanju jezika.