Senada Kadribašić: Da biste nešto napravili idite u kontru vjetra

Bh. književnica i likovna umjetnica u prelijepom eksterijeru botaničke bašte Zemaljskog muzeja, s ekipom našeg magazina podijelila je svoju bajkovitu priču. Ova vrhunska umjetnica pričala nam je o svojim djelima, slikama, radiju, televiziji, ali i humanitarnim angažmanima

Piše: Indira Delić; Foto: Muamer Kolar

U botaničkom vrtu Zemaljskog muzeja sunčanog aprilskog dana razgovarali smo sa Senadom Kadribašić, bh. književnicom i likovnom umjetnicom. Ugodan ambijent osvojio nas je, a miris prvog behara izmamio je osmijehe na naša lica. Cvrkut ptica razveselio nas je ugodnom melodijom, pa je naša sagovornica poželjela da pored sebe ima slikarsko platno kako bi sav taj prizor umjetnički dočarala.

 Jedino dijete

Slikanje smo ostavili za poslije, a druženje nastavili uz ugodan razgovor. Ova svestrana dama odrasla je u porodici u kojoj se njegovala umjetnost. Majka joj je pjevala italijanske kancone, a ona je, kao jedino dijete u porodici, slobodno vrijeme provodila čitajući, pišući, pjevajući i plešući.

– Od rođenja mi je usađena ljubav prema umjetnosti. Roditelji su joj bili naklonjeni  pogotovo majka, koja je pjevala i slikala. I sama sam prve poteze kistom napravila još kao djevojčica, uz majčin nadzor. Djed je bio poliglot i veoma obrazovan čovjek. Imao je sedam kćerki, te je svakoj pružio obrazovanje i mogućnost da se afirmiraju kroz razne umjetnosti, no prednjačilo je slikarstvo. Majka je u to vrijeme išla kod profesora, koji su je obučavali. Kuća u kojoj je odrastala njegovala je umjetnost, kulturu… Njegovalo se nešto što je za to vrijeme bilo veoma čudno, trudili su se naučiti što više, iako su žene tada bile manje obrazovane. Naša kuća bila je puna knjiga. Imali smo divnu biblioteku. Već sam u djetinjstvu pročitala sve klasike koje smo posjedovali, počev od Dostojevskog, Tolstoja, te brojne našeknjiževnike. Pošto sam bila jedinica kod roditelja slikanje, čitanje, pjevanje i plesanje bili su mi vrsta zabave – počinje svoju priču Senada.

Svojim djelima, kako literarnim, a tako i likovnim, širi ljubav, a strast za umjetnosti joj je iz dana u dan veća. Nailazi na podršku i veoma dobre reakcije čitatelja što je potiče da bude sve bolja.

 Čitajte slušajući

– Čak i da nemam pozitivnu povratnu reakciju i dalje bih imala strast za pisanjem, jer to je dio mene. Nema te barijere koja vas može zaustaviti. Kada još dobijete kritike da ste dobri i kada vam čitalačka publika kaže da ih zanimaju vaša djela, te da jedva čekaju nova ostvarenja naravno da želite još pisati i slikati. Imam jedan ritual, pogotovo kada odem u inostranstvo, ponesem i knjige i slike, pa napravim izložbu i promociju. Sve to ljudima bude interesantno. Bavila sam se i glumom, a u to vrijeme najljepši kompliment koji sam dobila jeste da mi je glas foničan. Ljudi vole i kada im čitam na promocijama. Cijene moj rad. Tri romana, koje imam, iščitala sam i snimila na CD-u za biblioteku slijepih i slabovidnih lica. U tu biblioteku svi su dobrodošli. Dakle, možete se učlaniti bez da imate smetnje, te “čitati slušajući”. Naime, ta praksa je u inostranstvu učestala. Ljudi dok se voze na biciklu slušaju snimljena djela ili dok čekaju prijevoz. Ovo je kod nas nešto novo, iskreno ne poznajem književnika koji je pročitao svoja djela i snimio ih na CD-u. Pored toga radim i opremu svojih knjiga. Dakle, osmišljavam i slikam – kaže ova vrsna umjetnica.

Borba za umjetnošću poprilično je teška na našim prostorima. Pitali smo Senadu pruža li umjetnost mogućnost pozitivnog djelovanja, te može li se od ovog poziva živjeti?

– Vi znate kakvo je stanje u kulturi. Evo, dok sjedimo i razgovaramo u lijepom eksterijeru botaničke bašte Zemaljskog muzeja svjesni smo borbe ljudi koji rade u ovom hramu kulture za očuvanje i napredovanje. Ova institucija je toliko stara i najvrednija u BiH ovakvog tipa, a svi znamo s kakvim nedaćama i problemima se susreću. Sav taj trud je više entuzijazam, nego što se ima podrška institucija, koje bi trebale da se bore za to. E, pa zamislite sada kako je s pojedincima u umjetnosti. Najlakše od svega je napisati roman, ali ga je teško izdati. Ako imate dovoljno entuzijazma, snage i svojevrsne drskosti da idete kontra vjetra onda ćete nešto napraviti – kazala je Kadribašić i dodala:

– Pišući raznovrsne teme cilj mi je ostaviti nešto što će biti lijepa i značajna poruka, a ne da bude volim da pišem, zadovoljna sam i još nekoliko ljudi oko mene. Umjetnost, više nego ikada, treba prestati biti larpurlartistička već treba postati svrsishodna. Treba pratiti vrijeme i nešto pametno kazati, te skrenuti pažnju na određenu problematiku.

Ova dama ističe da je pročitala mnogo knjiga, ali da ih kroz godine nije isto doživjela.

– Puno je toga što na čovjeka utječe, čak i one knjige koje ste nekada davno pročitali, kada ih pročitate poslije 10 ili 20 godina, pogotovo kada su klasici u pitanju, onda nekako gledate i zapažate sasvim druge stvari, gledate malo dublje i razumijete problematiku o kojoj se govorilo. Mnogi pisci koji su obilježili neko vrijeme i koji su opisivali ljude, gradove, vremena na mene su ostavili utisak. Uglavnom su to ruski pisci, Dostojevski, Tolstoj. Zatim sam ponovo iščitavala, po ko zna koji put, Balzaca, Remarka. Volim i ono što je slično žanru koji ja danas pišem. To je kriminalistički triler. Volim i Sheldona, Simmela, Den Brauna…

 Krijumčarenje ljudi

Senada je do sada objavila šest romana, a postala je poznata po kriminalističkim trilerima. Napisala je “Sabinu”, “Berlinsku zavjesu”, „Nakit gospođe Xen“, „ Plava vrata“ , radio-dramu „Maske“ i “Stope”.

– Svaka priča nosi nešto ovovremeno ili nosi problematiku iz prošlosti. Pišem krimi priče. Pišem o trgovini i krijumčarenju ljudi, granicama, trgovini orobljenog nakita. Također, kroz djela govorim i o raznim socijalnim temama. Istakla bih svoj roman “Ponoćni jazz” u kojem govorim o ukradenom identitetu. O životu romske zajednice, o njihovoj dramatici. Oni su vječiti nomadi koji se nikada ne skrase, idu za ovim ili onim. Imaju kraći životni vijek, vesele se, drame. Odrasla sam u Jablanici u blizini romskog naselja, tako da mi je sve to bilo interesantno pretočiti na papir. Bio mi je veliki izazov i mnogo sam ponosna na ovaj roman – istakla je književnica.

Privatno je pohađala i časove glume ‘80-ih, te ovu vrstu umijeća ostvarila kao član “Pozorišta u pokretu” iz Sarajeva. Sposobnost TV moderiranja iskazala je na TV stanicama u Berlinu i Sarajevu.

– Nosim divno iskustvo iz svega toga. Kada radite nešto sto nije vaše opredjeljenje, to vam obogati život. Sve me to oplemenilo. Upoznala sam krasne ljude, od kojih sam naučila mnogo, a i danas crpim to znanje.  To je Senad Arslanagić, koji je bio direktor pozorišta i Safet Pašalić, on je bio prvak Narodnog pozorišta. Znanje koje je posjedovao je nevjerovatno. Kroz sve to naučila sam kako izaći na scenu, kako vladati glasom, kako vladati publikom.

Afirmirana je slikarica. Do sada je imala 25 samostalnih izložbi i mnogo zajedničkih u Švedskoj, Danskoj, Njemačkoj, Austriji, Hrvatskoj i u našoj zemlji.

– Likovna scena je bogata u smislu da umjetnici mnogo rade. Slikarstvo bilježi trenutak, vrijeme kada je hektika glavna značajka ovog vremena. Svi živimo brži život, a on se vidi i u slikarstvu. Scena je, itekako, bogata. Umjetnici rade, ali nisu podržani. Voljela bih apelirati na institucije da podrže umjetnike.

 Humanitarni rad

Priznat je i njen humanitarni angažman kao i učešće u sesijama mnoštva okruglih stolova na teme: Maloljetnička delinkvencija, Trgovina ljudima, Prava djece i žena u zlostavljanim porodicama, Međureligijski dijalog itd.

– Trudim se uraditi koliko mogu. Prije je to bilo mnogo više, no trudim se i danas koliko mogu. Sretna sam kada pomognem – istakla je Senada.