„Danima plačem na videoklipove studenata u Srbiji, pa onda svih ostalih koji im se priključuju. Dirljiv je i veličanstven način na koji pronalaze jedni druge u ovom mraku koji su nam politikanti napravili, prolazeći kroz granice koje su nam nametnuli lagano, kao nožem kroz puter“
A, šta ćete, političari, politikanti i svi ostali smutljivci, ako je ovo sad trenutak u kojem je mladost shvatila da su sloga i ljubav jedini put do blagostanja?
Danima plačem na videoklipove studenata u Srbiji, pa onda svih ostalih koji im se priključuju. Dirljiv je i veličanstven način na koji pronalaze jedni druge u ovom mraku koji su nam politikanti napravili, prolazeći kroz granice koje su nam nametnuli lagano, kao nožem kroz puter. Postoji nešto duboko umirujuće na licima te djece koju ne zanima ništa drugo nego pravda za one koje je sistem ubio. Umirujuće i, bar meni, otrežnjujuće: postoji, dakle, cijeli jedan svijet, svjež i nov i pravedan i netaknut, iza sveg ovog crnila na koje su nas natjerali da se naviknemo. Oduvijek su studenti dizali revolucije i mijenjali stvari na bolje. Iskreno se i cijelim srcem nadam da upravo tome sada svjedočimo. Hvala, djeco!
Ne znam kako to vama izgleda, ali meni se čini da se u zadnja dva ili tri mjeseca svijet oko nas strašno ubrzano mijenja. I nije da se baš mogu pohvaliti da sve razumijem. Trump, recimo, i sve ovo u Americi. Kako je moguće da je predsjednik najmoćnije države na planeti čovjek koji je jedva formalno obrazovan i koji, osim novca, ništa drugo ne razumije niti za to haje? Doima se da smo upali u polufinale rijalitija, i to nekog super vulgarnog i da nakon ovoga ništa više neće biti isto. Žudim za malom kućicom, sakrivenoj u gustoj šumi, do koje ništa od vijesti neće dopirati. Ne znam je li posljedica zime, svih 97 dana januara, nedostatka D vitamina i mora, ali stvari se ovih dana doimaju baš neveselim. Samo studenti vade prosjek.
U stvari, postoji još jedna natprosječna stvar: prije desetak dana pala sam i gadno slomila ruku. Znam da ovo ne zvuči kao najbolja stvar koja se nekom mogla desiti, ali strpljenja molim – sve mogu i hoću objasniti. Za to će mi trebati jedna cijela kolumna, ali ovdje želim ostaviti najvažnije.
- Pala sam, kako to najčešće i biva, glupo i na ravnom, iz čista mira. S poda me pokupila, mene i sve moje stvari i novac, potpuno nepoznata žena; mojim autom sa sve psom u njemu me odvela na Hitnu i zbrinula i mene i auto i mog psa i sačekala dok se moji nisu pojavili.
- Dugogodišnja draga klijentica i poznanica, a bome sad i doživotna prijateljica, me u roku od 12 sati iščupala iz ralja kasapina na KCUS-u i dala u ruke najboljem i najfinijem ortopedu u privatnoj bolnici koja nalikuje na hotel sa pet zvjezdica.
- U ovom gradu i zemlji postoji bolnica u kojoj vas niko ne pita šta vam treba, jer to već znaju i brinu o tome: svi vas pitaju samo šta želite.
- A., ortoped, je, dok sam bila najuplašenija, u bolovima i posve očajna, izgovorio: Molim vas, ne plašite se ničega. Vi ste sada moja briga, ja ću budno paziti na Vas. Čuvam Vas. Ne ozdrave ljudi samo od čina i medicine. Ljudi ozdrave od ovakvih riječi. Prenesite to i doktorima koje debelim novcima svojih plata plaćate, a koji ljude tretiraju kao intelektualno potkapacitiranu nižu kastu.
- Komšija je, ovo sam stotinu i jedan put napisala i opet ću, bliži od brata. Mene je moja kona – ikona zbrinula tako da mi ni ljubavi ni pažnje ni ptičijega mlijeka ne fali. (nastavak slijedi)…
Zaključak je – dobri smo mi ljudi, spremni pomoći i priskočiti, ali i skloni zaboraviti da imamo te supermoći, da smo dobri. Studenti nas podsjećaju na to; Amerika nam pokazuje šta se može dogoditi ako ima para, ali toga nema. A, važno je. Najvažnije. Hajde da danas idemo s tim.