Sretna sam zbog septembra, još sretnija zbog jeseni

 „Dok vi ovo budete čitali ja ću u, nadam se potpuno pustoj, otočkoj vali čitati sve one knjige čiji mi sadržaj nije ulazio u sprženi i od vrućine sparušen mozak od 1. 6. do 1. 9.“

Piše: Najra Krvavac

Ljeto mi je popilo posljednji atom snage i pameti. Ozbiljno vam kažem. Ako nam je ovo budućnost, a sve govori da će vrućine biti sve veće i da nema nazad, ja bih rado da se negdje ispišem iz toga. Tri sam ljetna mjeseca svako jutro panično provjeravala aplikaciju s vremenskom prognozom čekajući bar tri spojena dana s temperaturom ispod 30.

I cvrc. Ništa.

Iskreno zavidim prijateljicama, a većina mi je takvih, koje se ovom trejleru za pakao zapravo raduju. Izbija im, kažu, sivilo iz kože i sarajevsku zimu iz kostiju. Gledam ih kako predano i posvećeno šire, šire vezene peškire po vrelim stijenama i još toplijem pijesku, pa se ravnomjerno prže i vidno, na moje zabezeknute oči uživaju. Meni je, da vam iskreno kažem, napor i da mislim na tim temperaturama. Početkom augusta sam se, recimo, uhvatila kako u partiji remija u dubokom hladu zbrajam tri karte u rukama četiri puta, svaki put sa različitim rezultatom. IQ mi je razmjerno proporcionalan vanjskoj temperaturi. Vrti se oko 33.

Čudnovatom sam se zgodom jednog popodneva našla na Trebeviću baš kad je krenula valjda jedina ljetna oluja ove godine. Temperatura je pala s 30 na 19 za pola sata, Ilija Gromovnik u punoj raskoši šiba munje po planini, ljudi se umotavaju u sve što su pronašli u gepeku. A ja? Ja sam tačno čula klik u kojem mi je mozak, poput automatskog mjenjača automobila, prebacio u višu brzinu. Da sam mogla i da me nije bilo sram prijateljičinih roditelja s kojima smo bile gore i koji još uvijek vjeruju da sam odrasla osoba, bacila bih se pljoštimice direktno na livadu i izazivala Iliju G. da udari jače.

Ukratko, sretna sam zbog septembra, još sretnija zbog jeseni. Ako mene pitate, ovo je pravi mjesec za godišnji odmor. Smokve cijede med, voća i povrća kao u narodnim pjesmama po normalnim cijenama, sa plaža se razišli ovi/e što šire vezene peškire na plus osamsto. Noći i jutra su reska, friška i bistra. Bistar mi je, za pravo reći, i mozak. Djeca vrište negdje drugdje, a ne na mom komadu plaže, da izvinu majke. Čvrsto vjerujem da su godine privilegija, jer kad nakupite dovoljan broj decenija i ne vežete odmore za školske praznike – e tada, rođaci, počinje uživanje.

Dok vi ovo budete čitali ja ću u, nadam se potpuno pustoj, otočkoj vali čitati sve one knjige čiji mi sadržaj nije ulazio u sprženi i od vrućine sparušen mozak od 1. 6. do 1. 9. Neko je, ovo pišem u augustu na +33 u devet uvečer, pa ne mogu da se sjetim ko, je na moje da u septembru idem na more brižno komentarisao: Nadam se da će ti vrijeme biti dobro.

Ja se, druže, ne nadam. Nada, zapravo, nije ni nagovijestila mogućnost da mi prođe kroz glavu. Što se mene tiče, slobodno potenciometar naštimajte na 10 stepeni manje, zagrnut ću se ja već nečim. Lakše mi je da se ogrnem, nego da dehidriram.

Ako me razumijete.