“Osim ovih što siju strah, tu su i ohrabrivači. Koji s vama također dijele iskustva, ali ona tipa: žena radila na njivi, otišla pod drvo i porodila se i nastavila raditi na njivi. Šta paničiš, neće ti ništa biti”
Piše: Enisa Selmanović-Salkić
Simptomatično je da se teške stvari predstavljaju kao divne. Valjda propaganda, šta znam. Tako je i s trudnoćom. Divna je, ali i teška. I svi pričaju da je divna. Što muško, što žensko. Svak\’ sa svog stajališta.
Ali, niko ne kaže da je teška. Čak ne i zbog viška kilograma, viška vode, hroničnog umora i velikog finala na koje vas niko živ ne može pripremiti. To sve bude i prođe. Na to vas djelimično i upozore, a nešto vidite i vlastitim očima.
Ali, ono na šta niko nikoga ne upozorava je činjenica da je trudnica nešto kao javno dobro. Pa svako nalazi za shodno da joj se obrati, udijeli neki dobronamjeran savjet ili dodirne okrugli stomak. Jer najnormalnija je stvar na svijetu, ići ulicom i dirati trudne žene po stomaku. I dijeliti savjete. Ili očima raditi ultrazvuk, pa nagađati da li nosi muško ili žensko. Ili otići korak dalje, pa procijeniti spol bebe prema sekundarnim oznakama – obliku nosa, usana, stomaka i šta sve ne.
Savjeti i očni ultrazvuk su mila majka, šta je sujevjerje. Nemoj raditi ovo, bit će ti s djetetom ovo. Nemoj hodati tako i dijete će ti hodati tako (!?). Ne izlazi u prvi mrak, opet nešto s djetetom, ali ne mogu se više ni sjetiti šta. Jedi ovo, bit će ti ovako. To drugo nemoj nipošto, desit će se neka katastrofa sigurno. Ne hodaj, ne sjedi, ne vozi. Ne radi, radi. Ne kreći se, kreći se. To je drugo stanje. Šta ti je, nisi bolesna. Puno si se udebljala, nisi se puno udebljala. Sitna ti beba, krupna ti beba. Šta si čekala do sada, gdje si poletjela prije. Uglavnom, sredine nema. Sve sami ekstremi. Ali, valjda ekstremno stanje to i zaslužuje.
Eh, pod uslovom da vam ovo sve na jedno uho uđe, a na drugo izađe, imate jako dobre šanse da sretno i veselo dogurate do velikog finala.
Prije velikog finala slušate horor priče, jer svi nekako osjete potrebu da s vama podijele svoje ili tuđe strašno iskustvo, koje obično završi sa: jedva živu glavu izvukla.
Osim ovih što siju strah, tu su i ohrabrivači. Koji s vama također dijele iskustva, ali ona tipa: žena radila na njivi, otišla pod drvo i porodila se i nastavila raditi na njivi. Šta paničiš, neće ti ništa biti.
Prvi učine da više nikad ne zaspite normalno, drugi učine da se osjećate manje vrijedno. Na stranu to što nam poljoprivreda i nije najrazvijenija, pa sve i da hoćete ovo “njiva iskustvo” – teško ćete ga izvesti.
Poseban krug pakla je za online zlostavljače, koji sastavljaju milijardu listi koje pod obavezno morate pripremiti i realizirati prije, za vrijeme i nakon poroda. Gledaš one liste, pa veze nemaš šta treba, a šta ne. I ne znaš da li sve pripremiti ili ne pripremiti ništa, ili pripremiti šta ti misliš da treba.
Fascinantno je da vam sve ovo nikada ne rade vaši najbliži ili ljudi iz vašeg okruženja. Ne, to je čitava jedna civilizacija potpuno nepoznatih ili polupoznatih ljudi, koji najednom postanu bliski s vama.
I onda veliko finale. Navodno, i u tom periodu treba imati stav, slijediti liste i govoriti doktorima šta trebaju raditi. Tako piše na internetu. Stav imala jesam i uključivao je brojne psovke. Liste – nula bodova. Doktorima jesam govorila da nekako požure. Sve se završi uz vatromet kao na Olimpijadi i krenete kući.
E, sada savjetovanje dobija novu dimenziju. Jer sve što radite, radite pogrešno dabome. Ne treba tako, nego ovako. Ne dolje, nego gore.
Sujevjerje dobija novu dimenziju. Od konca, ključeva, bijelog luka… pa nadalje. I sve to nekako treba stati u krevetić. Jer sada se štiti dijete. A, bebe su male i njima treba posebna zaštita. Sa svim koncima, ključevima, mašnama i ostalom aparaturom.
I sad vi mislite da sam ja istraumirana. Nisam. Naprotiv! Sve one fizičke stvari koje prate trudnoću su ok, budu i prođu. Znala sam da je to tako i tako sam ih i prihvatila. Jesu me malo ove liste izbezumile, ali moralo je nešto.
A, ovo ostalo? Pa, uglavnom sam sve ignorirala. Što nije uvijek bilo lako. U hormonalnim olujama kada su jedini izlaz poplava suza ili fizički obračun, nije jednostavno izaći na kraj sa svima koji uzimaju sebi za pravo da ti objasne kako nešto treba. Neki put sam sve saslušala s osmijehom oko glave i istom tom glavom zahvalno klimala. Neki put sam jednostavno odlazila. Savjetnik priča, ja samo odem. Da ga ne bi istukla. Ignoriranje je majka mentalnog blagostanja.
Ostatak vremena sam se fokusirala na pozitivne stvari, sunčan dan i drage ljude koji nisu savjetovali ni pametovali, samo su bili tu. Pri ruci, ako zatreba.
Ovi ostali? Pa, njih je bilo i bit će. Samo ih ignorirajte. I, naravno, nemojte se pretvoriti u njih.