“Intuiciju, dakle, treba slušati. I još dalje: intuiciji treba vjerovati”
Piše: Najra Krvavac
Što sam starija, sve mi je jasnije da je svejedno slušate li pop ili rock, klasičnu ili narodnu. Jedino što je u životu važno je da slušate – intuiciju.
Ovo mi je stalno ponavljala prijateljica, skoro otkad se znamo, a znamo se od bitke na Sutjesci. D. mi često kaže da prije odluke prvo preispitam s kojeg mjesta u meni dolaze te misli, pokušam raščlaniti ego, koji je važan i treba mu hrana – od toga ne treba bježati, emociju i racionalno. I da je uvijek prva, najčešće polusvjesna, misao o nečemu najčešće ona koja je ispravna. Ili najbliža ispravnoj, da budemo baš sasvim precizni. Svaki put kad sam se odmakla od intuicije pravila sam greške, manje ili veće, u odlukama. Često mi dođe da, nakon takvih odlučivanja, nazovem D., pronađem je i odnesem joj paket baklave, isheklam stolnjak i operem prozore.
Intuiciju, dakle, treba slušati. I još dalje: intuiciji treba vjerovati. Meni je najteži proces bio da joj, zapravo, počnem vjerovati. Već godinama, recimo, ostajem u nekom projektu zato jer slušam emociju, iako intuicija vrišti da je rok trajanja projekta još prije nekog vremena istekao i da nije ostalo ništa što bi mi bio izazov da nastavim. Konačno sam, baš ovih dana, pogledala cijelu tu situaciju i shvatila da je intuicija, kao i obično bila u pravu. Potrošila sam vrijeme koje sam mogla provesti radeći nešto korisnije i izazovnije, ne dobijajući zauzvrat ništa osim materijalne naknade. A kad vam je 46, materijalno nekako rapidno gubi na važnosti. Do unazad nekoliko godina bih računala, preračunavala i opet sabirala, pa bih rezultat pretvarala u, recimo, broj cipela koje ću kupiti, što će mi biti satisfakcija za potrošeno vrijeme. Nedavno sam shvatila da se nijedne od tih kupovina, pa čak ni cipela, ne sjećam, ali se odlično sjećam i mogu vam do u detalj i u realnom vremenu opisati kako sam se osjećala i o čemu sam razmišljala kada sam donosila odluke da iz nekih priča i projekata odem na vrijeme. I kada su se te odluke pokazale ispravnim.
Odlazak i ostanak kao rezultat navodim zato što su najrecentniji, a ne zato što su najvažniji. Intuicija, ona jedna misao koja nam prođe kroz glavu u prvom trenutku i ispari za tren tako da je više ne možemo ni ponoviti, ali ostavi osjećaj koji je proizvela, dešava se u desetinama bitnih i bitnijih situacija. Svaki put kada sam slijedila tu misao napravila sam ispravno. Kad god sam se opirala, a opiranje mi je srednje ime, nisam baš briljirala. Zašto se onda tako ustrajno opirem?
Zbog ega? Zbog misli o tome šta će neko drugi misliti? Zbog toga što neka druga odluka djeluje kao lakše rješenje u tom trenutku? Kad sve ove razloge ovako poredam, shvatim da ni prvo, ni drugo ni treće nije vrijedno žrtvovanja najboljeg od svih osjećaja – da ste ispravno odlučili u vlastitu korist.
I mogu ja sada vama ovdje vesti i plesti priče o tome kako postoje razlozi i situacije u kojima i zbog kojih valja žrtvovati vlastiti mir, ali iskrena da vam budem – ništa od toga ne bi bila cijela istina. Što sam, dakle, starija i više mislim o sebi, sebi sam na sve “prvijem” mjestu. Ne zato što sam samoživa ili egocentrična, daleko sam (nadam se!) od toga, nego zato što sam konačno shvatila da se o meni neće brinuti niko ako to sama ne napravim. Materijalno, da se ne lažemo, ne može nadoknaditi nijedan osjećaj sreće i zadovoljstva sobom. Može pomoći, ni tu ne treba biti licemjeran – daleko lakše i ljepše odluke donosim sjedeći na obali mora nego u smogom i maglom okovanom rodnom gradu. Ipak, najvažnije je da ta odluka bude u moju korist, svejedno gdje je donesena.
Naša je intuicija pametnija od nas. Samo treba slomiti zadnju prepreku, ego, i konačno joj povjerovati.
A onda možete slušati šta god hoćete: i pop i rock.
I, ako baš ne možete bez toga, onda i narodnu.