Stručnjak za odgoj Ranko Rajović o uticaju novih tehnologija na intelektualni razvoj djece

„Život u virtualnom svijetu postaje zanimljiviji, dinamičniji, djeca gube interes za stvarnost, traže da se njihovi prohtjevi zadovolje odmah. To nije realno u pravom životu.“

Na dvanaesto izdanje Weekend Media Festivala koji se održava u od 19. – 22. septembra u Rovinju, stiže doktor Ranko Rajović, najveći stručnjak u regiji za pitanja odgoja djece i UNICEF-ov saradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece. Dugogodišnji predavač na Pedagoškom fakultetu u Kopru na Weekendu će održati predavanje \”Djeca i digitalno doba: Kako igrom razvijati djetetov IQ\”. U intervjuu otkriva zašto je u redu dozvoliti djeci da vjeruju kako trava raste do sunca, što se krije iza novog zanimanja – prodavača vremena i još puno toga.

Kreator ste NTC www.ntcucenje.com inovativnog sustava učenja. Možete li nam pojasniti o čemu je riječ i kome je takav sustav namijenjen?

Radi se o programu kojeg sam godinama razvijao s nekoliko prijatelja i stručnjaka iz država Europe i on obuhvaća razvoj mozga i sposobnosti za učenje. Ima tri faze provođenja – razvoj mozga, matematičko logičkog razmišljanja i funkcionalno znanje. Znači, NTC program je praktična primjena otkrića iz neurofiziologije u pedagogiji. Program radim otprilike 10 godina i već ga je odobrilo Ministarstvo obrazovanja u sedam država, a u još 20 ga radimo preko EU projekata (Erasmus i IPA) ili s nekim obrazovnim institucijama, fakultetima, školama ili vrtićima. Namijenjen je svima onima koji rade s djecom, ali smo prije nekoliko godina počeli raditi i direktno s djecom i za njih otvaramo NTC centre u školama, organiziramo NTC kampove i radimo po novim metodama koje sliče na igru. Često se događa da djeca i ne shvaćaju da uče, nego misle da se igraju, a kada završimo igru, oni ponove gotovo sve iz lekcije koju smo obradili nekom od NTC metoda.

Kako NTC inovativni sustav može pomoći roditeljima?

Ključni su i najvažniji roditelji, jer okruženje puno utječe na razvoj mozga i kognitivnih sposobnosti, a brze promijene okruženja stavljaju roditeljstvo u fokus. Zapravo, roditeljstvo nije nikad bilo ovoliko ozbiljno, jer brze promijene okruženja već uzimaju danak pa je tako sve više djece s razvojnim smetnjama. Učitelji nam govore da je svaka nova generacija malo slabija (motorički, pažnja i koncentracija) u odnosu na prethodne generacije. Takva djeca stižu u prvi razred, što znači da je problem nastao prije škole, a tu su nam najvažniji roditelji. Nisu oni krivci i ne mogu biti, jer ionako sve rade iz uvjerenja da rade dobro. Problem je neznanje roditelja i nerazumijevanje na koji način okruženje može oštetiti ili usporiti razvoj mozga. Zalažem se za edukaciju roditelja, ali i za jednu novu vrstu pedagogije koja će se baviti analizom kako nove promijene u okruženju mogu utjecati na razvoj mozga, kako bi mogli preventivno djelovati na probleme, ali i nove razvojne smetnje koje se pojavljuju.

Rezultati jednog od Vaših istraživanja pokazala su da su djeca prije 10 godina bila puno jača u područjima poput motorike, matematike, logike, rječnika i općeg znanja. Što je i na koji način uzrokovalo tako velike promjene u dječjem razvoju?

Radio sam istraživanja da utvrdim gdje su slabiji i dobio sam rezultate koji moraju biti smjernica i usmjeriti na rješenje problema. Djeca su slabija motorički, pažnja i koncentracija je slabija, slabije je i opće znanje, a rječnik je siromašniji. Nema igara koje aktiviraju misaone klasifikacije, a do prije 20 godina su bile redovno prisutne u skoro svim igrama, nema kompleksnih motoričkih pokreta, tračanja, skakanja, preskakanja, nema dovoljno komunikacije među djecom, igrališta i parkovi su prazni. Puno je faktora koji su doveli do ovoga i moramo sve to raščlaniti i analizirati kako bismo našli rješenje i pomogli djeci da se razvijaju u skladu s promjenama okruženja kako bi dosegli svoj biološki potencijal. Jedan od važnih faktora je manjak kretanja, a posljedice nekretanja su vidljive – djeca imaju više kilograma, ulaze u opasnu zonu i ugrožavaju zdravlje i sve je više dijabetesa, djeca su motorički slabija, imaju ravna stopala, poremećaj držanja tijela, a svaka nova generacija ima više problema. Očigledno se mora hitno reagirati i zaustaviti ova pojava, jer pitanje je što će biti za 10 godina, ako već sad imamo preko 50% djece s razvojnim smetnjama.

Na koji način je digitalno doba pozitivno utjecalo na djecu i njihov razvoj, a na koji način negativno?

Digitalno doba donosi velike pomake, razvoj svih disciplina u nauci se brzo odvija, nova zanimanja se javljaju svake godine, budućnost brzo dolazi, ali mislim da se nismo pripremili kako treba. Od 10 najtraženiji zanimanja čak 9 ih nije postojalo prije 10 godina. To znači da spremamo djecu za zanimanja koja još uvijek ne postoje. I tu se nameće osnovno pitanje – koja je funkcija obrazovnih institucija? Da uče djecu da misle ili da uče napamet? Naravno, da misle, ali dijete počinje misliti vrlo rano, prije nego što je progovorilo, što znači da je tu uloga roditelja sve važnija. Nažalost, u većini država Europe i dalje se uči napamet i svi čekaju neke pomake, ali nažalost rezultata nema. Nove tehnologije su tu da nam pomognu, ali sve češće zarobe slobodno vrijeme i roditelja i učenika, čak i učenika mlađeg školskog uzrasta. Moram naglasiti da nisam protiv novih tehnologija, ali moramo biti oprezni, posebno kada ih dajemo djeci, jer vrlo brzo mogu razviti ovisnost, postaju manje zainteresirani što automatski vodi popuštanju u školi, a može se javiti čak i agresija.

Mogu li roditelji utjecati na djetetovo pravilno odrastanje uz nove tehnologije i kako kontrolirati sadržaj koji djeca konzumiraju?

Postoje razni programi koji omogućavaju kontrolu, a iz mog iskustva to nije 100% učinkovito, jer djeca nađu način kako je preskočiti. Naravno, moramo dati sve od sebe da pratimo kako postupiti u određenim situacijama. Pojavljuju se novi programi i aplikacije koje zarobe djecu u virtualni svijet, a isto tako i aplikacije koje to kontroliraju i ograničavaju pristup određenim programima u telefonu. Kada sam radio anketu s učenicima starijih razreda u osnovnim školama, pitao sam kako bi se snašli ako bi bila uvedena zabrana mobilnih telefona u školama ili što bi napravili kad bi imali aplikacije koje bi im blokirale korištenje nekih programa u telefonu ili čak da im blokiraju potpuno korištenje telefona u pojedinim dijelovima dana. Dobio sam takve odgovore da sam shvatio da bi učenici brzo preskočili skoro sve vrste kontrola. Jedan od odgovora bio je da bi kupili rezervni telefon, jer imaju svoj novac. Onda sam se zapitao kako je moguće da dijete od 12-14 godina ima 500 eura ili više, pa može kupiti rezervni telefon. Jedan interesantan odgovor je bio da će učenici koji nemaju nikakva ograničenja, odnosno imaju telefon, sve aplikacije i nikakvu kontrolu od strane roditelja,  prodavati minute. Onda su mi objasnili da mogu dati nekom drugom učeniku svoj mobilni telefon, recimo na školskom odmoru u trajanju od 10 minuta i da će to naplaćivati. Osmislili su novo zanimanje – prodavač vremena. Kao što vidite, mašta je neograničena i, kada im nešto treba, naći će način da to naprave. Pred roditeljima je jedna potpuno nova generacija djece. Teško će im biti bez šire potpore i zato prioritet postaje edukacija roditelja kako bi sačuvali nove generacije od zamke koja ih čeka pri odrastanju.

 Je li sva odgovornost na roditeljima i njihovom pristupu djetetu u najranijoj fazi odrastanja, ili dio odgovornosti ipak leži i na odgojnim i obrazovnim institucijama?

Odgojne i obrazovne institucije moraju više uvažavati nova otkrića iz obrazovnih neuronauka, da ih primjenjuju u praksi, da uvedu nove predmete na fakultetu i da spremaju buduće pedagoge, učitelje, odgajatelje za izazove koje ih čekaju. S kolegom Mitjom Krajnčanom s Pedagoškog fakulteta iz Kopra organiziram međunarodne konferencije gdje predstavljamo nova otkrića i njihovu primjenu u radu s djecom vrtićkog i školskog uzrasta. Mora biti više takvih konferencija i više povezivati medicinu i pedagogiju. Tu bih spomenuo nelogične priče, jer one aktiviraju rezervne regije mozga. Zamislite dijete koje stih “naša mama bi u svijet odletjela” nacrta tako da mama ima krila koja rastu iz glave te tako leti. Za dijete je to potpuno u redu, ali onda netko kaže “ne mogu krila rasti iz glave”, a to se i dogodilo pa sam odgovorio “zna dijete da krila ne rastu iz glave, ali pustite ga da rastu”. Važno je razumjeti kako radi dječji mozak, jer ako kažemo djetetu da krila rastu iz glave, ili da trava ne raste do sunca, pa onda još dodamo ne može to, ne može ono… Tada zahvaćamo rezervne regije, a u njima se nalazi kreativnost. Objašnjenje za nelogične priče i njihova funkcija za rad mozga je medicinsko, odnosno fiziološko objašnjenje i lakše ćemo razumjeti koje metode su dobre, a koje nisu i da tako usmjeravamo i rad roditelja i obrazovnih institucija.

Što savjetujete roditeljima kako pravilno usmjeriti i pripremiti za neka nova digitalna doba koja dolaze?

Ne možemo zabraniti pristup novih tehnologijama, one su potrebne i korisne i neminovne. Važno je kontrolirati što i koliko smijemo koristi. Opasnost se krije u neumjerenoj upotrebi. Djeca brzo razviju ovisnost, jer gledajuću u ekran i rješavajući zadatke u video igrici, su na dopaminu, a onda kad pređu nivo dobiju i druge hormone koji daju osjećaj sreće. Tu zapravo dobiju sve – iščekivanje, radost, tugu, sreću, napetost, ljutnju i sve se rješava bezbolno i za 15 minuta promjeni 10 emocija. To nije realno u pravom životu, tako da život u virtualnom svijetu postaje interesantniji, dinamičniji, djeca gube interes za stvarnost, traže da svoje prohtjeve zadovolje odmah. Prag tolerancije je nula, a frustracija visoka, tako da roditelji to vide i često su nemoćni. Bolje je da ovo roditelji znaju kako bi mogli pripremiti i sebe i djecu kada dođe trenutak da ih puste u virtualni svet.

Što možemo očekivati od Vašeg predavanja na ovogodišnjem Weekend Media Festivalu?

Pokušat ću približiti s kojim problemima se djeca suočavaju do treće, do šeste godine, u školama, kako je okruženje promijenilo kognitivne sposobnosti, kako im pomoći i, naravno, kako mediji mogu pomoći u edukaciji roditelja i tako pomoći da sačuvamo nove generacije djece.