“Padine, šuma, naši mali prijatelji, nagovijestili su da ćemo sigurno uživati u prirodi, a žućkaste svjetiljke restorana uz cestu i pogled na zadovoljne goste autentičnih toskanskih restorana najavili su toplinu i šarm kojem smo se i nadali”, riječi su Alene Kulenović-Delić, PR menadžerice u agenciji McCANN Sarajevo, koja je sa suprugom Ajdinom Delićem, urednikom portala life.ba, nedavno posjetila italijansku regiju Toscanu
Piše: Alena Kulenović Delić
Felicita è tenersi per mano, andare lontano – sreća je držati se za ruku i ići negdje daleko, početak je popularne italijanske kancone iz 80-ih s kojom smo i mi počeli svoje putovanje s juga Hrvatske prema Italiji, u kojoj je naša konačna destinacija bila Toscana. Od ulaska na autoput u Pločama do našeg hotela Ville San’tUberto Country Inn, smještenom na brežuljku između srednjovjekovnih gradića Castellina i Rada in Chianti, trebalo je preći više od 1100 kilometera, uglavnom, autoputem. Nošeni velikom željom za upoznavanjem ove regije i pozitivnom energijom koju je budila u nama pomenuta pjesma, uživali smo u svakom kilometru puta. Svakako, put smo začinili i pauzom u Veneciji.
Srednjovjekovni šarm
Do konačne destinacije dijelilo nas je nekoliko sati vožnje po izuzetno prometnoj autocesti koja vodi ka samom jugu zemlje. Nakon Firenze, koja je inače “glavni” grad Toscane i najveći urbani centar, uslijedilo je brzo i skretanje za regiju Chianti. Toscanu čini 10 pokrajina, a regija Chianti jedna je od najljepših i najluksuznijih. Pripada pokrajini Siena, i od ovog grada udaljena je svega pola sata vožnje. Kako smo u hotel stigli u kasnim večernjim satima, osim iznenadnog upoznavanja s jednom srnom, a potom i jelenom, na putu ka hotelu nismo imali priliku vidjeti mnogo, ali, ipak, dovoljno za sjajne prve utiske. Padine, šuma, naši mali prijatelji, nagovijestili su da ćemo sigurno uživati u prirodi, a žućkaste svjetiljke restorana uz cestu i pogled na zadovoljne goste autentičnih toskanskih restorana najavili su toplinu i šarm kojem smo se i nadali. Uslijedila je dobrodošlica u hotelu, gdje smo bili u ovoj sezoni jedini gosti iz regiona, te kratko upoznavanje s vilom obnovljenom u autentičnom stilu toskanske rustikalne kuće. Inače, privatni posjedi na kojima se prakticira agroturizam veoma su popularni u Toscani, jer, zaista, pružaju priliku da se upoznate s njenom prošlošću. S prvom jutarnjom kafom na prelijepoj terasi vile divili smo se pogledu na zelene vinograde, srebrenkaste maslinike i borove koji krase nježne brežuljke. A već s prvim obilaskom susjednih gradića na uzvišenjima, Rada in Chianti i Castellina in Chianti, bivamo osvojeni njihovim srednjovjekovnim šarmom. Dvorci, crkvice, male kamene uličice okružuju autentične srednjovjekovne kamene kućice. Podzemni tuneli, koji su nekada građeni zbog sigurnosti, prepuni su šarmantnih restorančića u kojima će vam bilo koje jelo, pa čak i lazanje, obavezno poslužiti uz italijanske hljepčiće – pannini. Ovi gradići smješteni su u samom srcu Chianti regije, prepoznatljive po proizvodnji Chianti Classico vina, gdje je crno vino Gallo Nero njen simbol. Naravno, svako gazdinstvo svojim vinima daje sopstvene nazive, pa u različitom izboru velike ponude uglavnom crnog, ali i bijelog vina, možete uživati u preslatkom lokalnom dućanu u Castellini, gdje se za litar treba izdvojiti od 15 do 250 Eura, pa i više. Polako, postaje mi jasno zašto su vodeći gosti Toscane ipak Britanci, Francuzi, Nijemci i Amerikanci… Jer za uživanje u ljepotama Toscane, koju osim prekrasne prirode i dobre gastronomske ponude, krasi i činjenica da je to regija u Italiji s najvećim procentom građevina i dijela koje je pod svojim okriljem svjetske baštine zaštitio UNESCO, treba izdvojiti i dovoljno novaca. Bitno je naglasiti da se uglavnom prakticira organska proizvodnja i vina i maslina u ovoj regiji, bez upotrebe pesticida i insekticida, što proizvodima daje veću vrijednost.
U prelijepoj panorami toskanskih brežuljaka može se uživati pješke, na konju, biciklu ili skuteru, dok je obilazak moguć i iz zraka – u balonu.
Tamo gdje je rođena renesansa
Naredni na mapi naših toskanskih putešestvija bio je San Gimignano – grad tornjeva, koji je obavezna preporuka svih koji su ga već posjetili. Kao i većina gradića u Toscani, San Gimignano prvobitno je bio etruščansko selo, formirao se u srednjem vijeku, a danas se njegova historijska jezgra nalazi na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine. U gradić opasan zidinama kročili smo kroz jedan od ukupno osam ulaza i odmah doživjeli zanimljiv prizor. Ispred lokalne crkve kretala je svatovska povorka, a prelijepa mlada svoje posljednje trenutke pripreme pred sudbonosno “da” završavala je pred grupom znatiželjnih turista, kao što smo bili i mi. Jedna minuta tuđe intime bila je sasvim dovoljna – uska ulica vodila nas je dalje. Dok je u glavnini italijanskih gradova većina tornjeva uništena zbog ratova, prirodnih katastrofa ili posljedica urbanizacije, San Gimignano do danas uspio je sačuvati čak 14 srednjovjekovnih tornjeva različite visine. Visok 54 metra, najveći je Torre Grossa sagrađen daleke 1310. godine. Zanimljivo je da je ovaj gradić kao poprište međusobnih dokazivanja dvije rivalske porodice Guelphs i Ghibellines u jednom periodu imao čak 72 tornja. Njihovo takmičenje ko će izgraditi veći prekinuo je tadašnji konzul odlukom da nijedan naredni ne smije biti veći od postojećeg Torre Grossa, naslonjenog na Palazzo Comunale, zgradu općine u slobodnom prijevodu. Osim u starinama, uživali smo u istraživanju ponude hand made nakita nevjerovatnog dizajna, kožnih predmeta i italijanske garderobe od lana i pamuka. Pod izlikom “kada ću ako ne sada” poneki suvenir morao je biti kupljen. Pauza na glavnom trgu Piazza del Duomo poslužila je za opuštanje i arhiviranje svih trenutaka i emocija koje je ovaj gradić probudio u nama.
Novo jutro probudilo je želju za novim lutanjima. Ovaj put opredijelili smo se za glavni grad Toscane – Firencu (Firenze). Kako smo planirali ostati cijeli dan, po dolasku obradovala nas je informacija od lokalaca da se nedjeljom ne plaća parking. Kao pravi Bosanci kojima kafe nikada nije dovoljno, prije nego naše noge zagrijemo hodanjem po vrelom gradskom pločniku, odlučili smo se za jedan espresso. Sasvim slučajno popili smo ga u Caffe san Firenze koji datira iz 1920. godine. Ustvari, to i nije slučajno, jer sva starina u Italiji živi. I ljudi žive i rade u jezgri u koju turisti dolaze da se dive. Diviš se bogatoj prošlosti i cijeniš činjenicu da su uspjeli sačuvati svoje vrijednosti i baštinu do danas.
U srednjem vijeku Firenca je bila trgovačko i finansijsko središte Evrope i jedan od najbogatijih gradova. Rođenje renesanse historičari vežu za ovaj grad, a građevine svjedoče. Historijska jezgra je također pod zaštitom UNESCO-a. Uživali smo šetajući trgom Piazza della Signoria, gdje se nalazi Gradska vijećnica – Palazzo Vecchio i Neptunova fontana – Fontana del Nettuno. Na ovom trgu je i kopija čuvene renesanse skulpture Davida od Michelangela Buonarrotia, čiji je original zbog zaštite premješten u zgradu Opere. Po gradskoj jezgri mnogi turisti se odlučuju i za vožnju kočijom ili trociklom, ali mi smo i ovaj put čitavu jezgru temeljito prepješačili. Na Piazza del Duomo divljenje izaziva firentinska katedrala Cattedrale di Santa Maria del Fiore pred čijim ulazom se proteže nevjerovatno duga kolona turista, koji, uprkos velikoj vrućini, smireni čekaju svoj red. Započeta u gotičkom stilu, njena gradnja završena je u doba renesanse. Sivo-zeleni kamen u kombinaciji s rozom i bijelom bojom ostavlja dojam neobičnosti, a prepoznatljiva je još i po najvećoj kupoli od cigle. I baš tu, prekoputa ove znamenitosti, u moru italijanskih barova i restorana, našu pažnju privukao je Irish pub. Morali smo ući, jer osim tradicije lijepo je osjetiti i multikulturalnost kojom Firenca zrači. Rock muzika, utakmice i navijačka atmosfera, uz pivo i hamburger poslužili su za ugodan mini odmor i novi val dobrog raspoloženja. Šetnju smo nastavili kroz prelijepe ulice Firence gdje su svjetski brendovi izložili svoje novitete za jesen/zimu 2019./2020., a tu su se smjestile i radnje s ponudom tradicionalne italijanske kože i nakita. Naša naredna destinacija bio je stari most Ponte Vecchio, koji se spominje i u ariji Giacoma Puccinia O mio babbino caro, a vodi preko rijeke Arno. Most krase kućice u kojima su danas smještene uglavnom zlatare, suvenirnice i radnje koje nude umjetnine, što me je na trenutak podsjetilo na ambijent sarajevske čaršije. Nekada su na mostu uglavnom bile mesare, tako da zaključujem da i savremeno doba ponekad donese dobre promjene. I nakon obaveznog osvježenja uz jedan poveći italijanski gelato (sladoled), odlučili smo zaviriti u dvorac Pitti – Palazzo Pitti, najveći dvor Firence u kojem je živio uspješni firentinski bankar Luca Pitti, po kojem i nosi ime. Datira iz 1458. godine, a od 1549. u vlasništvu je čuvene firentinske porodice Medici. Kako je živjela elita tog doba, njihovo bogatstvo, nakit, umjetnine i luksuzni predmeti izloženi su u dvoru u čijem okrilju su i prelijepi parkovi. Krajem 18. vijeka dvorac Pitti Napoleonu je poslužio kao vojna baza, dok je kasnije kratko bio i kraljevski dvor ujedinjene Italije. Kralj Victor Emmanuel III 1919. godine Pitti Palazzio i njegove vrijednosti daruje narodu Italije.
Uživanje u životu
Lucca, Pisa i Marina di Pisa bile su naše naredne destinacije. Od Chianti regije do Lucce, rodnog grada poznatog opernog kompozitora Giacoma Puccinia, potrebno je skoro dva sata vožnje autoputem. Po izuzetno očuvanim zidinama koje opasavaju historijsku jezgru lokalno stanovništvo, ali i turisti često se odlučuju za šetnju i vožnju biciklom. Nas je više zanimalo ono što se krije unutar zidina, pa smo posjetili čuveni trg – Piazza dell’Anfiteatro, koji je, kao nekadašnji rimski amfiteatar, zadržao eliptični oblik. Nezaobilazna je i Katerdala sv. Martina – Cattedrale di San Martino, čija gradnja je počela daleke 1063. godine, kao i trg ispred na kojem je bio upriličen mini gastro sajam italijanskih vina, sireva i šunki. Oprečno tome, u jednom veganskom restoranu suprug je, iako inače strastveni ljubitelj piva, prvi put probao bio pivo. Raznolika ponuda prilagođena svim turistima može poslužiti kao atrakcija, zar ne?
Prvi pogled na Krivi toranj u Pizi – Torre pendente di Pisa – izaziva smijeh, ne osmijeh nego pravi smijeh, jer jednostavno biva smiješno vidjeti tako lijepu građevinu kako stoji ukrivo, gotovo za četiri stepena. Upravo takvim veselim vide ga i umjetnici karikaturisti, koji za uspomenu nude svoje domišljate radove. Ali na licu mjesta turisti već imaju priliku da ovjekovječe svoj “trenutak s tornjem”, gdje je obavezna pozicija kako ga podupiru da ne padne. Traži se najbolji ugao, a masa ljudi u istoj pozi – gotovo kao da je prizor slikanja nova turistička atrakcija. Oni nešto fizički spremniji odlučuju se popeti na njegov vrh (296 stepenica), a oni nešto manje spremni, poput nas i većine američkih turista, koji su najbrojniji, pojesti jedan američki hot dog koji se prodaje u neposrednoj blizini. Za kraj dana ostavili smo posjetu gradiću Marina di Pisa, koji je 12 km udaljen od Pise. Grad je nastao pomjeranjem ušća rijeke Arno kako bi se Pisa zaštitila od eventualnih poplava. Prostrane ulice u nešto siromašnijim četvrtima, koje u odnosu na ostale toskanske gradove datiraju iz nešto bliže prošlosti – 16. vijeka, ostavljaju sasvim drugačiji dojam od ostatka Toscane. Ali, vrijedilo je zbog prelijepih urednih plaža i pogleda na more.
Posljednji dan našeg boravka u Toscani posvetili smo obilasku Siene, čija je centralna historijska jezgra, koja se nalazi na listi svjetske baštine UNSECO-a, jedna od najposjećenijih turističkih destinacija u Toscani. Grad je poznat po specifičnoj kuhinji, umjetnosti, muzejima, ali i srednjovjekovnom ozračju, gdje posebno mjesto zauzima tradicionalna utrka konja – Pallo di Siena, koja se održava dva puta godišnje – 2.jula i 16. augusta. Nažalost, zakasnili smo na oba datuma, ali smo zato rado uživali u pogledu na trg – Piazza del Campo, na kojem se utrka održava. Na jednom od najvećih srednjovjekovnih trgova u svijetu možete uživati sjedeći u nekom od kafića i restorana, ali i još jednostavnije i izvornije – na kosom pločniku kako to čini većina lokalaca i turista u dnevnoj pauzi. S trga se pruža predivan pogled na Torre del Mangia. Toranj je jedan od simbola grada i naslanja se na Gradsku vijećnicu – Palazzo Pubblico. U vrijeme kada je izgrađen (1338.-1348.) bio je jedan od najvećih sekularnih tornjeva, a do njegovog vrha i prelijepog pogleda na Sienu vodi 400 stepenica. U Sieni smo doživjeli i posebne, izvorno toskanske gurmanske trenutke. Probali smo i ručno rađenu pastu “pici”, nešto deblju verziju špageta, koja se pravi isključivo od brašna i vode, a poslužuje u raznim mesnim i vege varijantama, uz obavezan domaći paradajz sos, te ricciarelli – toskanske domaće suhe kekse od badema.
Uživali smo u još mnogo čemu u Toscani, ali prostora nikad dovoljno za sve utiske. Za kraj bih izdvojila dojam koji su ostavili lokalci na nas – topli, srdačni, veseli. Iako svi perfektno govore engleski, posebno su ljubazni kada im se obratite na italijanskom, pa koliko god dobro ili loše govorili, zagolica im znatiželju ko ste, odakle dolazite. Uz sve obaveze koje imaju, ne zaboravljaju živjeti i uživati u životu. Ponekad se čini da mi u BiH jesmo. Zbog toga, putovanja volimo još više.