Tamara Ljubičić: Život u službi baleta

Vedra, nasmijana i anđeoskog lica dočekala nas je u Narodnom pozorištu spremna za photoshooting, odjevena u bajkovitu baletsku haljinu. Našu ekipu osvojila je na prvu, a pričajući s njom stekli smo dojam da je dugo poznajemo. Gracioznim pokretima pravila je razne siluete, koje je naš fotograf uspio zabilježiti

 Piše: Indira Delić

 Foto: Muamer Kolar

Tamara Ljubičić prvakinja je baleta Narodnog pozorišta u Sarajevu. Ova dama cijeli svoj život posvetila je baletu, pa je sa samo pet godina zaigrala na daskama koje život znače.

Odlučili smo da, upravo, Tamara krasi redove našeg magazina, koji su posvećeni kulturi. Vedra, nasmijana i anđeoskog lica dočekala nas je u Narodnom pozorištu spremna za photoshooting, odjevena u bajkovitu baletsku haljinu. Našu ekipu osvojila je na prvu, a pričajući s njom stekli smo dojam da je dugo poznajemo. Gracioznim pokretima pravila je razne siluete, koje je naš fotograf uspio zabilježiti.

Iskušenje u drugoj sredini

Nakon fotografiranja, ugodan razgovor nastavili smo u pozorištu, te pričom otišli u romantični Novi Sad, odakle je sve počelo.

– Ljubav prema baletu javila se veoma rano. U početku sam trenirala gimnastiku i ples, no vrlo brzo privukao me balet, pa me mama upisala u nižu baletsku školu u Novom Sadu, gdje sam i rođena, i već nakon prvog časa znala sam da ću se u budućnosti baviti baletom. Nakon završene osnovne, upisujem i srednju “Baletsku školu Novi Sad” i po završetku iste, jednu sezonu radila sam u novosadskom pozorištu. U tom periodu repertoar u srpskom NP u Novom Sadu nije bio na najboljem nivou, iz meni nepoznatih razloga, i ja sam imala želju za odlaskom. Tamo je danas situacija mnogo bolja. Odlučila sam doći u Sarajevo, ali ne sama. Sa mnom je krenuo i moj tadašnji momak, današnji zaručnik, Boris Vidaković, koji je, također, baletski igrač  – započinje svoju priču Tamara.

Kako kaže, porodica je bila u strahu kada je donijela odluku o odlasku iz Srbije.

– Mojoj porodici nije bilo svejedno, kada sam im rekla da idem. Imali su strah kako ću se snaći. No, vrlo brzo su me podržali uz riječi, kakav god ishod bio, da uvijek znam da se imam gdje vratiti. U mom rodnom gradu svi su znali kakva sam igračica i koliko mogu. A ja sam željela  ostvariti uspjeh i negdje drugo. Odlučila sam sebi postaviti neku vrstu iskušenja u novoj sredini. Boris i ja smo isto razmišljali i odlukom za dolaskom u Sarajevo, nismo se nimalo pokajali. Oboje smo zaposleni u Narodnom pozorištu u Sarajevu, te se svakoj novoj ulozi radujemo kao prvoj – kazala je balerina.

Bavljenje baletom ne doživljava kao posao, već kao umjetnost u kojoj uživa.

Devetogodišnja veza

– To je posebna umjetnost. Mnogo truda ulažemo u svako djelo, koje igramo. Kada dobijem ulogu, potpuno joj se posvetim i tada sam u nekom svom svijetu – kazala je i dodala da poslije predstave osjeća posebne emocije:

– Balet u meni izaziva posebnu emociju. Poslije predstave osjećam psihičku i fizičku iscrpljenost, no kada vidim zadovoljnu publiku moja sreća je velika i odmah zaboravim na umor. Imamo i ljude koji prvi put gledaju balet, nekako se trudimo i priželjkujemo da sve to na kraju izgleda kao jedna priča i film, te da iz pozorišta izađu zadovoljni i ponovo se vrate.

No, da bi balerine i baletski igrači na sceni izgledali sjajno, kao da lebde, te kako bi njihovi pokreti izazvali oduševljenje publike, potrebne su godine učenja, vježbanja, odricanja…

– Mnogo vremena provodim u baletskoj sali. Iza svake predstave stoji mukotrpan rad. Dnevno vježbam po pet-šest sati, a ponekad i više. Predstave se spremaju mjesecima prije, kako bismo na kraju imali kvalitetan proizvod. Probe znaju biti jako zahtjevne. No, moja ljubav prema baletu je velika. Balet ne doživljavam kao posao nego kao nešto u čemu uživam – istakla je Tamara.

Ljubinčić kaže da ima puno dobrih baletskih igrača.

– Svaki igrač ima nešto posebno, nešto svoje, pa svaku predstavu publici donese na svoj način. Ima veoma puno dobrih igrača, pogotovo izvan granica Bosne i Hercegovine.

Tamara mnogo vremena provodi u pozorištu, te nema mnogo vremena za sebe, no emotivno je ispunjena, te uživa u devetogodišnjoj vezi s Borisom.

– Balet ne odvajam od privatnog života. Balet se živi, on je način života. Sve što radim je zbog baleta. Sve je vezano s probama i predstavama, koje me očekuju. Boris i ja spojili smo ugodno s korisnim i meni to odgovara, jer ne znam drugačije. Nekada budemo cijeli dan u pozorištu i navečer dođemo kući umorni. Ali, imam puno kolegica koje imaju muževe koji nisu u baletu i imaju odličan život. Sve je stvar organizacije i ljubavi. Balet se živi i mora se nositi kući, jer morate o njemu razmišljati kako biste napredovali. Boris i ja jedno drugom smo najveća podrška, savjetujemo se i jedno drugom dajemo vjetar u leđa – istakla je ona.

 Rok trajanja

Pitali smo Tamaru koliko mora paziti na ishranu, te da li treba imati apstinenciju od pojedinih proizvoda.

– Sve je to individualno, od igrača do igrača i njihovih metabolizama. Balerine i imaju i nemaju posebnu ishranu. Neke kolegice imaju problema, neke nemaju. Ja nemam jer mnogo vježbam i mogu jesti puno i bilo šta, ali se sve potroši, tokom proba i predstava. Čokoladu posebno volim i ne mogu joj odoljeti – kazala je Tamara i dodala da problem nastaje kada se napravi pauza:

– Problem je kada napravimo pauzu zbog povrede ili odemo na godišnji odmor, koji traje mjesec. Tada se može dobiti koji kilogram viška, ali čim krenemo s vježbama to nestane. Postoje standardi u izgledu, ali mi o tome vodimo računa. Niko nas ne vaga i ne mjeri. Naš posao je i estetski pa vodimo računa o izgledu, ali i moramo zbog zdravlja jer naše tetive i mišići ne mogu da podnesu određenu kilažu – kazala je umjetnica.

Kada smo je zamolili da prokomentira konstataciju da balerina ne smije imati razvijene grudi, odgovorila je:

– Opet kažem to sve ovisi od građe do građe djevojke. No, naš način života i pravilne svakodnevne vježbe dovode do toga da budemo pravilne konstitucije za izvođenje baleta.

Balerine su vitke i izgledaju divno na sceni, a s obzirom na to da su non-stop na prstima, zanimalo nas je kako njeguje svoja stopala, te je li imala težih povreda.

– Nikada nisam razmišljala da odustanem od posla kojim se bavim. Bilo je tu i povreda, i manjih i većih,  no moja stopala i noge, sad već su se navikli, pa je sve lakše. Povrede su sastavni dio ovog posla. Mislim da je to je jedini posao, koji znam raditi.

Baletska karijera ima i rok trajanja, no naša sagovornica trudi se da o tome još ne  razmišlja. Ima 28 godina i pred njom je još mnogo uloga.

– Baletska karijera, obično, traje do neke 42. ili 43. godine, mada sve zavisi od igrača do igrača. Mnogo faktora određuje koliko balerina može aktivno da igra. Način ishrane, vježbanja i održavanja tijela su, također, veoma bitni. Uglavnom je to individualna stvar i svaki igrač osjeti kada je dostigao svoje krajnje mogućnosti – kazala je i dodala da u budućnosti želi nastaviti raditi s djecom, te im prenijeti svoje znanje.

– Naravno da svaki igrač razmišlja šta poslije. Mislim da će to biti vezano za balet. Voljela bih raditi s mladim igračima ili slično. Voljela bih da svoja iskustva kasnije prenesem nekome i možda ukažem na neke stvari koje ja u tim godinama nisam znala – istakla je Tamara.

Dama s kamelijama

– Jedna od najdražih uloga mi  je Margarita u predstavi “Dama s kamelijama”. S tom ulogom sam započela karijeru. Mislim da sam, igrajući je, sazrela na sceni, jer sam sve ostale doživljavala kao djevojčica. A uloga Margarite je veoma ozbiljna.

 Korak po korak

– Kada sam došla u Sarajevo i pristupila ansamblu Narodnog pozorišta imala sam velika očekivanja. Krenula sam od epizodiste baleta, a danas sam solistkinja. Uvijek mi je bilo najbitnije da igram, od sporednih pa do glavnih uloga. Bitno mi je da sam na sceni, jer kako sam kazala, balet je način mog života.