„Najednom, nema dušeka, krema za sunčanje, peraja i maski, nego naglo i bez najave – zviz! Školski pribor! I uvijek me nekako uhvate nespremnu. Ne znam za vas, ali ja se svaki put iznenadim. Još od vremena kada sam i sama išla u školu, pa do danas“
Piše: Enisa Selmanović-Salkić
Jer žene s dva prezimena sve znaju
Vjerujem da smijeh liječi sve. Da vam pravi ljudi mogu promijeniti život. Da ljubav dolazi u različitim oblicima. Da život čine male stvari. I da čovjek nikada ne smije izgubiti sebe.
Ovo je bio slogan neke veoma catchy reklamne kampanje za najavu školske godine. Kampanje za akcijske prodaje školskog pribora najbolji su vjesnik početka nove školske godine.
Kao visibaba u proljeće. S tim da ove kampanje počinju već mjesec dana prije početka škole. I onda dok smo svi još u fazonu slatkog finog ljeta i „ima još do škole“, razbije se ta iluzija s prvim sveskama na akcijskoj prodaji.
Najednom, nema dušeka, krema za sunčanje, peraja i maski, nego naglo i bez najave – zviz! Školski pribor! I uvijek me nekako uhvate nespremnu. Ne znam za vas, ali ja se svaki put iznenadim. Još od vremena kada sam i sama išla u školu, pa do danas.
Ako uz to imate i nasljednike koji će se podjednako iznenaditi (ako ne i više), onda znamo da je to kraj ljeta, eto ajvara, eto zimnice, eto škole. I svi smo iznenađeni, otkud sad to tako iznenada.
U vrijeme kada ovo pišem, mnogo je nepoznanica vezanih uz ovaj početak školske godine. Primarna nepoznanica je – kako? Hoće li online, hoće li offline, hoće li s maskama, hoće li svi ili samo mali, ili svi osim malih…mnogo je pitanja.
Ranije smo početak nove školske godine povezivali sa „jao, raja“, „jao, učimo nove stvari“, „jao, rano ustajanje“ itd., a sada sa „kako ćemo“.
Do momenta kada ovaj broj magazina izađe, sigurno će se već znati kako ćemo i krenuti u to neko novo „kako ćemo“, bili spremni ili ne. Dok se to ne desi, prisjetimo se kako nam je bilo ovom prethodnom „kako ćemo“ kada je sve naglo i na dugo zatvoreno.
Dakle, imamo dijete i jedan uređaj. Nazovimo ga laptop ili tablet. Evo tablet, lakše je. Uglavnom, dijete voli tablet. U tabletu je YouTube i tako to. Kad ono, međutim. Lijepi voljeni tablet koji služi za razbibrigu, sada ima očekivanja. I daje zadatke. I očekuje da se zadaci urade. I pošalju. Ah da, nije zgoreg i da budu tačni.
Dalje, imamo nastavni kadar. Neki su vični modernim tehnologijama, neki nisu. Neki vole svoj posao, neki ne. Neki znaju svoj posao, neki ne. Neki se potrude oko djece, neki ne. Neki su kreativni, neki ne. Da ne nabrajam dalje – sve vam je jasno.
Na kraju, ali ne najmanje važno – imamo roditelje. I druge roditelje i sebe. Sa sobom se kao i možemo dogovoriti. Svi međusobno, čini mi se da i ne možemo. I onda imamo opću šorku na relacijama roditelji međusobno, roditelji – nastavni kadar. Djeca tu hvataju krivine ili se prave da ih ne dotiče. Realno i ne treba ih doticati, niti trebaju biti u središtu takvih sukoba. Ali, šta je tu je.
Na ovo sve (a, malo li je) imamo još i tekuće dnevne obaveze. Jer, od nečega se treba i živjeti. Nešto se treba i pojesti, a tu i tamo još i oprati ili popeglati.
Škola je veoma live, i sve je kao da su u učionici – samo što nisu. I sve mora odmah i u realnom vremenu. Dobro, to je bilo još na početku, kasnije se otelo kontroli.
I tako dan prođe između popaljenih svih uređaja, od tableta preko rerne do pegle. Između roditelja koji se bune i roditelja koji se ne bune. Između nastavnog kadra koji je zainteresiran, pa ih razumiješ i onog koji je dibidus nezainteresiran, pa razumiješ njegovu političku pozadinu. Između djece koja su previše zainteresirana i djece koja su dibidus nezainteresirana. Jedino za djecu je ok, može im se i treba im se.
I svi mi bijemo svoje bitke. Svi smo van zona komfora. Svi se snalazimo kako znamo i umijemo. Svi smo u istom sosu, što bi stare žene rekle.
A, tako malo se razumijemo. A, tako malo smo se prilagodili.
Deklarativno, jesmo. Svi smo se prilagodili, svi se dičimo kako smo se prilagodili. I jesmo, nikad nismo morali na manjem prostoru sa više različitih ljudi napraviti mnogo različitih stvari. I donijeti četiri miliona odluka dnevno. Revijalnih i životno važnih.
I u svoj toj strci, počeli smo da režimo, da zahtijevamo, ponekad da budemo sebični i govorimo Ja, više nego je pristojno.
Svi smo u izazovnim vremenima. Svima nam je podjednako. Pritisak je veliki, opasnost je prijeteća. Saberimo se malo, zbijmo redove. Olakšajmo i sebi i djeci. Sve će se naučiti, sve će se probati, sve će proći.
Jedino što ne prolazi jeste osjećaj. Kako smo se osjećali u nekoj situaciji. Kako se neko zbog nas osjećao. A, ne želimo da se osjećamo loše ili da se neko zbog nas osjeća loše.
U novoj školskoj godini, budimo svi dobri jedni prema drugima. Počinjemo i sretno!