Treba li čovjek biti samostalan i nezavisan ili biti povezan i pripadati? Koji je pravi odgovor? I kada i koliko čega nam je potrebno? Odgovor je – oboje. Imamo potrebu za autonomijom, samostalnošću, nezavisnošću, jednako kao što imamo potrebu za pripadanjem, druženjem i povezanošću. Zavisno o tome čega nam u kojem trenu fali, za tim ćemo i čeznuti. S obzirom na trenutnu situaciju, nije neobično da imamo potrebu za druženjem i povezanošću s drugima i da se pritom može javiti osjećaj usamljenosti.
Piše: Lana Gjurić, mag.psych.
Zašto osjećamo usamljenost?
Ljudi su socijalna bića, što znači da je potreba za ljubavlju i pripadanjem jedna od osnovnih ljudskih potreba. Kao što nam je potrebna voda i hrana, tako nam je potreban i osjećaj pripadanja, povezanosti i duboke veze s drugima. Ako nemamo osjećaj da nam je ta potreba ispunjena, možemo se osjećati usamljeno, a potom i depresivno, anksiozno i pod velikim stresom. Osjećaj usamljenosti je često iscrpljujući, uznemirujući i odvlači pažnju. Bitno je ovdje spomenuti i da je usamljenost različita od samoće. Možemo biti usamljeni, a ne biti sami, jednako kao što možemo biti sami, ali ne biti usamljeni. Drugim riječima, možemo se osjećati usamljeno u društvu ili kada smo sami, jer usamljenost je subjektivni doživljaj i osjećaj da nam nedostaje povezanost i kontakt s drugima, onakav kakav nam je potreban. Često to znači imati osjećaj da nas netko razumije i da se nekome možemo povjeriti, da nekog možemo nazvati i da će biti tu za nas. To je ono što stvara osjećaj povezanosti i da nismo „sami na svijetu“.
Kad se osjećamo usamljeno, već smo ranjivi i žudimo za kontaktom, a ako se osjećamo kao da nas drugi neće shvatiti ili prihvatiti, povlačimo se i skrivamo svoje osjećaje pa time povećavamo osjećaj usamljenosti.
Usamljenost se češće javlja kada tugujemo, a posebno kada tugujemo za nečim što drugi ne razumiju ili ne prihvataju, jer nije socijalno prihvatljivo i shvatljivo kao npr. gubitak bliske osobe ili rastava braka. A gubici mogu biti razni, i veliki i mali, za nas značajni, dok za druge nebitni. Ono što je za nas trenutno stvarno jest da smo suočeni sa mnogo gubitaka u životu. Situacija pandemije koja nas je zadesila, u skoro pa cijeloj 2020. godini (i sada se nastavlja u 2021.), dovela je do mnogo promjena i gubitaka. Od velikih – promjene stila života i uobičajenog načina življenja, naših poslova, našeg socijalnog života, gubitka osjećaja sigurnosti, slobode i mogućnosti, prijateljskih i porodičnih okupljanja, slobodnog i bezbrižnog kretanja, zajednice kakvu smo znali, osjećaja pripadnosti, do nekih (naizgled) malih – odlazak u prodavnicu bez razmišljanja o tome jesmo li ponijeli masku, nemogućnosti „čitanja“ tuđih izraza lica, razbolijevanja od bolesti koja nije covid-19, odlazak u restoran ili na kafu, odlazak na posao i druženje s kolegama, vikend izlet, itd. Ova situacija dovela je do povećanja problema usamljenosti, jer „da bi suzbili koronavirus, moramo povećati distancu“, a zbog toliko promjena i gubitaka, ranjiviji smo nego ikada i nedostaje nam kontakt s drugima. Ne znači nužno da moramo prekinuti kontakte, ali nam pandemija zasigurno otežava da održavamo kontakte kako smo ih prije održavali.
Također, usamljenost se češće može javiti kada prolazimo kroz velike životne promjene, kao npr. prelazak iz škole na fakultet, preseljenje u drugi grad, preseljenje u novi dom, rođenje djeteta, promjena posla i sl. Iako ove promjene za nas mogu biti dobre i znak osobnog napretka, to ne znači da su one lagane. Govoreći o trenutnom kontekstu u kojem živimo, vjerovatnije je da se ljudi kojima se način življenja i nije toliko promijenio dolaskom pandemije, lakše nose sa trenutnom situacijom, nego oni kojima je puno toga „oduzeto“.
Usamljenost i zdravlje
Kada se usamljenost javlja kao kratkotrajna emocija, ona može biti korisna jer nas može ohrabriti, pogurati da ojačamo svoje odnose s drugima. No, kada se javlja duže vremena, može postati opasna po zdravlje. Usamljenost često prate simptomi depresivnosti i anksioznosti te problemi sa spavanjem, ali i općenito narušeno funkcioniranje. Jer ne samo da šteti mentalnom zdravlju, nego ima posljedice i na fizičko zdravlje. Istraživanja su pokazala da utječe na slabljenje imuniteta, čime postajemo podložniji raznim upalama, a otpušta se i kortizol – hormon stresa, što sve zajedno čini naše tijelo manje otpornim. Pokazalo se da je usamljenost jednako smrtonosna kao i 15 cigareta dnevno, da se upravo osjećaj usamljenosti veže uz 50% preuranjenih smrti, posebno kod starije populacije te da usamljenost i socijalna izolacija imaju teže posljedice na fizičko zdravlje od utjecaja pretilosti.
Kako pomoći sebi i drugima ako se osjećamo usamljeno?
Ono što je dobra vijest i što je bitno imati na umu jest da je usamljenost osjećaj i da će proći. Zatim je dobro osvijestiti i prepoznati zašto se osjećamo usamljeno. Koje su to promjene u našem životu, koje situacije i događaji nas čine usamljenima. U sadašnjem trenutku, pandemija koronavirusa svima nam je donio puno izazova i ima veliki utjecaj na naš osjećaj sigurnosti, odnose i društveni život. Samim time, normalno je za očekivati da se ne osjećamo dobro i da se može javiti usamljenost. Kada prepoznamo što nam točno nedostaje, možemo vidjeti kako zadovoljiti tu potrebu
A ako nam se čini da ništa ne pomaže i osjećamo se tako već dulje vrijeme, dobro je porazgovarati sa stručnjakom. Kroz razgovor možemo otkriti koji je uzrok problema, zašto se tako osjećamo, što nam je zapravo potrebno i kako si možemo pomoći. Stručnu pomoć možete pronaći na stranicama: psihelp.hr, psiholoskapomoc.hr i mentalnozdravlje.hr.