Nakon što je završila Ekonomski fakultet, te stekla zvanje magistra marketinga, Vesni se pružila prilika da se zaposli u Kamernom teatru, a ovu funkciju uspješno obavlja već dvije godine. Rad sa glumcima i prilika za učenje od starijih kolega, za Vesnu su neprocjenjivi jednako kao i uspomene na njenog oca koji je svoj radni vijek u Kamernom teatru 55 proveo kao inspicijent
Razgovarala: Lejla Lojo-Karamehmedović
Priče o tome kako sistem u našoj zemlji ne podržava mlade i stručne ljude, česte su i nerijetko nadilaze broj pozitivnih primjera zaposlenja mladih. Srećom, postoje i oni svijetli primjeri, a među njima je i 30-godišnja Vesna Kenjić, stručni saradnik za produkciju i marketing u Kamernom tetaru 55. Nakon što je završila Ekonomski fakultet, te stekla zvanje magistra marketinga, Vesni se pružila prilika da se zaposli u Kamernom teatru, a ovu funkciju uspješno obavlja već dvije godine. No, posao nije došao tek tako. Vesna je radila sve vrijeme studiranja, te je svaku priliku koristila za sticanje radnog iskustva. Ono, ipak, nema cijenu.
Poslovna i emotivna veza
Na dogovoreni termin našeg razgovora dolazi u tačno zakazano vrijeme. Na licu joj je širok osmijeh i već nas je osvojila. Siguran, ali ne prejak stisak ruke, otkriva da ćemo razgovarati sa osobom koja vjeruje u sebe i zna šta radi.
- Mišljenja sam da su svi mladi ljudi ambiciozni. Barem bi trebali biti. Jednako kao što bi se trebali truditi da ostvare što više. U Kamerni teatar sam došla prije dvije godine i zaista sam zadovoljna. Imam tu privilegiju da radim sa velikim glumcima, da puno učim. Posao je dinamičan, jer se uvijek rade druge predstave, gostovanja i konstanto komunicirate s velikim brojem ljudi, kako u BiH, tako u i u regionu, ali i šire. Naprimjer, nedavno su nam dolazili gosti iz Koreje što je divno iskustvo. Zasad mi je posao koji obavljam veliki izazov i sigurno ću još ostati ovdje, barem dok ne nađem neki drugi izazov. Mislim da, kada izađete iz zone komfora, počinje uspjeh. Onog trenutka kada vam radno mjesto postane obično ili rutina, trebate ga Tu ste postigli limit i trebate ići dalje. Dosad sam se vodila time i mislim da nisam pogriješila – priča nam Vesna na početku našeg razgovora.
-
![\"\"](\"https://www.ladiesin.ba/wp-content/uploads/2017/05/Vesna-1-Small-300x200.jpg\")
No, njena veza sa Kamernim tetarom 55 puno je više od poslovne. Za ovu instituciju vežu je duboke i iskrene emocije. Svoj radni vijek kao inspicijent u Kamernom teatru proveo je Vesnin tata Petar.
- Doslovno sam odrasla u pozorištu. Nekako, najviše pamtim to ratno vrijeme kada bi me tata dovodio, a ja bih sa sobom nosila barbike i igrala se na pozorišnim stepenicama. Te stepenice uvijek su bile prilično visoke, pa bih ja zamišljala kako mi je jedna stepenica dnevni boravak, druga spavaća soba, a kada bi glumci izlazili na scenu, morali bi preskakati preko mojih lutki. Niko ih nije pomjerao. Bila sam baš tužna kada je tata barbike dao djevojčicama mlađim od mene. Želio mi je dati do znanja da sam odrasla, a ja sam mislila da se još mogu igrati – s osmijehom se prisjeća Vesna.
Savjeti zlata vrijedni
Imala je samo četiri godine kada je prvi put zakoračila u pozorište i zauvijek se u njega zaljubila. Njena velika želja bila je da postane glumica, ali ju je život odveo na drugu stranu.
- Kako sam odrastala, shvatila sam da je sa ekonomijom izvjesnija budućnost, tako da je ovo što sad radim došlo kao idealan spoj umjetnosti i onoga za šta sam se obrazovala. I kroz marketing mogu izraziti svoju kreativnost, a opet sam u teatru za koji me vežu uspomene i posebne emocije. Sretna sam što imam priliku da radim sa ljudima koji su poznavali mog oca. Često mi prepričavaju dogodvštine koje su imali s njim, smicalice koje su zajendo pravili. Kažu da je puno volio ljude i da mu posla nikada nije bilo dosta. Baš nikada mu nije bilo teško spremiti se i doći u teatar da radi. Volim misliti da sam naslijedila te njegove osobine.
Osim neprocjenjivh uspomena na oca, Vesna od svojih starijih kolega dobija i savjete zlata vrijedne.
- Uvijek mi govore: „Vesna, polako“…(smijeh). Kada dobijem neki posao, želim ga uraditi odmah i najbolje što mogu. A oni mi kažu, pusti da prenoći. To zaista ima smisla i kada se radi o poslu, a ne samo o privatnim stvarima. Nekad neke odluke treba pustiti da prenoće.
S druge strane, starije kolege od Vesne imaju priliku učiti o modernijim tehnologijama komuniciranja i promoviranja pozorišnih komada putem interneta i društvenih mreža.
- Moramo se pohvaliti da je prosječna popunjenost u Kamernom teatru 151 mjesto, a ukupno ima 160 mjesta. To je 98 posto popunjenosti, a na repertoaru imamo 20 predstava mjesečno. Cilj nam je održati 25 predstava mjesečno i da svaka od njih bude puna. Nastojimo više animirati mlade ljude da dolaze u teatar, konstantno zovemo učenike srednjih škola, dajemo im popuste. Veoma nam je važno da stvorimo publiku koja će biti naučena šta je teatar. Kada ih tome naučite u srednjoj školi, kasnije ćete imati formiranu publiku koja će dolaziti samostalno i neće biti potrebe da ih vučete za rukav. Finansijska sredstva su takva kakva jesu i tu se ne može ništa puno promijeniti. Ali, možemo sav taj novac ulagati u nove predstave i mlade glumce. Imamo nekoliko novih glumaca koji su tek izašli sa Akademije i koji su odlični. Direktor Emir Hadžihafizbegović želi ih više angažirati kako bi radili ono za šta su se obrazovali i kako se ne bi osjećali zapostavljeno od strane sistema – optimistično će na kraju našeg razgovora Vesna.
Stjuardesa u Quataru
Prije nego je upisala magisterij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, Vesna je odlučila godinu provesti upoznavajući svijet. Prijavila se za posao stjuardese u Quataru, te bila jedna od dvije kandidatkinje koja je zadovoljila sve kriterije. Te godine prijavilo se 190 djevojaka.
- Sve vrijeme studiranja sam radila, nekada po dva posla uporedo. Nije bilo toliko potrebe koliko sam ja željela raditi. Imala sam 24 godine kada sam se prijavila za stjuardesu. Mama je mislila da se prijavljujem za našu avio kompaniju. Ali, kada sam joj rekla da idem u Qauatar, nije joj bilo dobro. Roditelji uvijek pomisle na najgore. A od silne želje da zaštite djecu, budu prepreka ka nečemu većem. Međutim, moja odluka bila je nepokolebljiva. Iako sam potpisala ugovor na tri godine, znala sam da ću ostati samo godinu zbog fakulteta. Bilo je to baš vrijedno iskuutvo, obišla sam Japan, Kinu, Tokijo, Afriku, Indoneziju, Džakartu, Sejšele, Maldive, Tajland, Njujork, Pariz, London… – svoju priču završava naša sagovornica.